3. listopada 2026.
Cima di Terrarossa – vrh na zapadnu Julijskih Alpi primamljiv mi je već dulje vrijeme, najviše zbog fotografija divokoza kojima je fb preplavljen i melodičnog imena. Malo me čudi da ga ujedno zovu Špik Hude police i nastojim to zanemariti. Terrarossa u prijevodu znači crvena zemlja.
Okupilo nas se dvanaest. Na odmorištu DARS stajemo zbog toaleta, neki uzimaju kavu iz aparata, koji za čudo danas radi, ali ja ne. Čuvam taj užitak za terasu doma Giacomo di Braza, ne žilim biti ona koja pije dvije kave već ujutro.
“Imali smo kontrolu na granici.”, javlja prijateljica iz prvog auta, stoga skupljamo osobne da budemo spremni. Kolega u kombiju odlučio je dan učiniti zanimljivijim: “Ups, nemam je!”.
Na granici smo. Troje graničnih policajaca stoje na mojoj strani kombija i prvi mi se obraća na talijanskom: “Buongiorno! I documente, per favore!”, pružam najbližem policajcu onoliko osobnih karata koliko imam, nadajući se da ih neće brojati, no jedan pogled je bio dovoljan da me pročita. “Open the door, please!” Moje riječi čak i na njegovom jeziku: “Una persona non ha documenti, ma ha il foto sul cellulare.” zakašnjele su. “Why you didn’t tell me before you give me documents?”
Pištolj zakačen o pojas, stroga uniforma, pogled koji optužuje. Kriva sam.
Srećom uključuje se policajka. Zadovoljna je fotografijom osobne iz mobitela te nastavljamo dalje – ja nesretna, jer kako sam uopće pomislila da mogu prevariti iskusnog lisca, a netko drugi jer ga zgodna policajka nije pozvala u svoje prostore i posvetila mu više pažnje.
Vožnja zavojitom cestom od Sella Nevea prema odredištu je izazov za vozače, ali užitak za nas ostale.
Parkiraju se Goran i Dražen na prostranom parkiralištu Pecol ispod Montaža. Izlazimo iz kombija/auta s čuđenjem u očima i osmijehom na licu. Okružuju nas bijeli divovi sa svih strana. “Gdje se tu provlači ta laka nemarkirana staza, koja bi nas trebala bez upotrebe ruku dovesti na 2430 m visoku Terrarosssu?”, pitam se.
Najviši vrh masiva Montaž je Jof di Montasio/Špik nad policama (2753 m) – drugi najviši vrh u Sloveniji. Do njega vodi staza s ovog istog mjesta, no vrlo je zahtjevna – zahtjeva ferata set i ludu glavu. Stazu karakteriziraju poznate Pipanove vertikalne ljestve duge 70 m.
No vratimo se mi našem vrhu Terrarossa, koji se bijeli gotovo kilometar iznad naših glava. Dan je topao, blagojesenji, upravo savršen za Alpe.
Do doma Giacomo di Brazza stižemo za manje od pola sata. Na sjajnoj je lokaciji, obasjan jutarnjim suncem, a nudi odličan pogled i mjesta koliko hoćemo – jer ne radi. Eto. Svejedno sjedamo, vadimo iz ruksaka ponešto za doručak. Svega imamo, samo nema mirisa kave.
Slijedimo dalje stazu. Markirana nije, a uvodi nas u stijene Montaža. Pašnjaci ostaju iza nas, a naša podloga sad je kamen.
Kako dobivamo na visini tako se otvaraju nove linije planina u daljini.
Na suprotnoj strani to je Kaninsko pogorje, kojem je najviši vrh Visoki Kanin (2587 m), a unutar masiva je i Prestreljenik (2499 m), kojeg mi je želja obići već neko vrijeme prvenstveno zbog Presteljenikovog okna.
“Ovo me je najljepši ambijent u kojem sam bila!”, čujem prijateljicu. Vadi mobitel za fotografiju, iako to nikad ne radi.
Do samog vrha vode nas vješto građene serpentine. Možda pogled u dubinu ne veseli u svakom trenutku i treba pripaziti kod mimoilaženja s onima koji se već spuštaju, no s obzirom na to kako je stijena izgledala s parkirališta – ovo je čista idila.
Tek smo se malo pridržali rukama i evo nas na Terrarossi na 2430 m. To je moćan vidikovac unutar masiva Montaž. Vrh je uzak i gdje god da jesmo – na rubu smo.
S vrha se jasno vidi parkiralište Pecol kilometar ispod s kojeg smo došli, okružuju nas grubi vrhovi Montaža i zelena dolina 1500 metara niže.
Puno je danas planinara ovdje i puno je mladih. Tu su trenutno i tri psa. Vrlo popularna planina, izgleda. Čuje se talijanski, njemački, engleski i slovenski jezik.
Možda je i ta gužva razlog što smo vidjeli tek tri divokoze.
Za uspon nam je trebalo tri sata s pauzama, sat vremena smo bili na vrhu, a za povratak dva sata i sad idemo vidjeti Belopeška jezera, za Talijane – Laghi di Fussine. Cesta kojom smo i došli od Sella Nevea zavojita je, strma i slikovita. Čisti užitak, ako vjeruješ vozaču!
LAGHI DI FUSINE/BELOPEŠKA JEZERA
Da, jezera su odjenula jesenje boje. Sve ostalo suvišno je reći, osim da ni ovdje nisam popila kavu. Dok sam s ekipom obišla oba jezera, pronašla ljepotu u otpalom crvenom lišću između kojeg se probijaju patke, sjela na omiljeni kamen i odmjerila skladne linije Mangarta koji me čeka, bilo je prekasno. Zapravo, usprkos tome ne boli me glava i super sam. Izgleda da mi uz ovakve ljude, planine i jezera kofein niti ne treba.
