#novidancruising #krstarenje #planinarenje #cruising #hiking
19. – 26. rujna 2026.
Nije bilo lako dočekati kraj rujna da se konačno ukrcamo na brod. Nije bilo lako niti pobijediti sve brige i strahove oko svih onih mogućih i nemogućih što ako pitanja, a bilo ih je. Nema tu sigurnosti, ako hoćeš garanciju kupi vešmašinu – poznata je stara uzrečica.
Uvala Ražanj kod Rogoznice. Sumorno jutro s kišom sigurno nije dobar početak ili baš je?
Dok se raspoređujemo po predviđenom rasporedu po kabinama i istražujemo mogućnosti broda uz piće dobrodošlice na gornjoj palubi, lagano se opuštamo.
Što smo dalje od obale bliže smo slobodi.
OTOK ŠOLTA – VELA STRAŽA (237 m)
Šolta. Naša prva stanica. Kiša je već zaboravljena. Na otoku dugom 19, a širokom najviše 4 kilometra odabrala sam uspon iz Stomorske na najviši vrh otoka Vela straža (237 m). Svega sat vremena uspona. Puno je tu iskusnih planinara, a pogodite tko je prvi stao na vrh – Dante, naš najmlađi član!
Nastavljamo prema unutrašnjosti, prema Gornjem selu. Sasvim zanimljivo mjesto, ali sunce je pripeklo i najdraža nam je pomisao na kupanje. Spuštamo se u uvalu Africa, po Jasninoj preporuci. Uhodano smo planinarsko društvo. Dijelili smo najznojnije trenutke, najskrivenije slabosti, spavali stisnuti u domovima, no rijetki smo se družili u badićima, stoga za sad nemam fotografija s plaže. 🙂
BRAČ – VIDOVA GORA (780 m)
Budimo se s izlaskom sunca, uz zvuk podizanja sidra i miris kave.
Na stolu za doručak nema čega nema i to nam sigurno neće olakšati uspon na najviši vrh Brača, koji je ujedno najviši vrh Jadranskih otoka uopće, ali će povećati broj zainteresiranih za možda najpoznatiju plažu Jadrana – Zlatni rat do kojeg vodi šetnica u hladu duga dva kilometra.
Krećemo u 8:30.
Ubrzo se cijedimo. Sunce prži, kamen odgovara istom mjerom, no začudo ulazimo u područje vegetacije i spašeni smo. Staza vijuga hladovinom, miris borova konačno smjenjuje miris znoja, a kad nestane hladovine otvaraju se vidici prema morskom plavetnilu i daju smisao ovoj ludoj odluci da idemo pješke s ruksacima na leđima, dok neke druge žene u malim haljinicama izlaze iz klimatiziranih limenih ljubimaca. Ovdje se, dakle, može doći i asfaltiranom cestom, s netaknutom frizurom i bez kapi znoja, no ti ljudi baš nikad neće znati koliko vrijedi kupanje u moru nakon Vidove gore.
Sam vrh obilježava velik križ izrađen od bijelog bračkog kamena. Tu su ostaci kapelice Svetog Vida i hladna pića u kafiću.
Vraćamo se istim putem.
“Jeste se spustili?” – “Evo još malo, desetak minuta.” – “Je li vidite samostan ispred sebe?” – “Da, da!” – “U redu. Tamo vas čekam s gumenjakom!”, jasan je Vlado – kapetan i vlasnik broda kojim putujemo. Bojim se da će se dugoočekivano kupanje još malo udaljiti.
Žuri nas petnaestak znojnih najljepšom mogućom plažom s gojzericama na nogama među dokonim kupačima koji hvataju boju i već imamo svu njihovu pažnju, face smo. Od gumenjaka i Vlade dijele nas šiljate kamene gromade, koje junački savladavamo i prva grupa je utovarena. Kapetan starta kao da bježimo od nekog. Zapljuskuje nas more, kupači su na nogama i eto okupani smo. Nismo skočili u more, već je more skočilo na nas. “Ovo je dostojno scene za novi film James Bonda!”, komentiramo uz smijeh dok savladavamo posljednju dionicu do sigurnosti velikog jedrenjaka – uspon ljestvama.
HVAR
Nakon tri sata plovidbe izlazimo predvečer s broda u gradu Hvaru. Sad smo i mi u finoj robi za večernju šetnju i parfemom iza uha. U malim smo grupicama radi lakšeg kretanja. Vrhovi su i dalje naš izbor, ako je ikako moguće i sad je to tvrđava Fortica. Usput smo bacile oko na restoransku ponudu i imamo favorita, no prvo Fortica. Baš obožavam ta stara kamena zdanja i ako mogu ući među stoljetne zidine, sigurno to ne ću propustiti. Nekad je bila vojno uporište i osmatračnica, a u vrijeme napada Osmanlija unutra se sklonilo kompletno stanovništvo. Danas nudi podsjetnik na nekad sigurno mjesto, pogled na raskošan grad i piće u kafiću.
Da li zbog čaše lokalnog bijelog, posebnog glasa Radojke Šverko koja se i dalje pita Kud plovi ovaj brod, a dopire iz zvučnika ili zbog crnog rižota koji nam je totalno zacrnio zube večer postaje urnebesno/tinejdžerski smiješna. Kako smo se odlučile na noćno kupanje ispred velebnog hotela malo prije ponoći i sad mi je misterij, kao da je to bio netko drugi. Netko tko je zaboravio koliko godina ima, koje obaveze ima, koliko je neriješenih zadataka ispred nje, da je vezana tradicijom i još raznim drugim lancima, opustila se i bila slobodna barem tih desetak minuta u toplom moru sa crnilom sipe među zubima.
Dok doručkujem vrući kroasan i kavu s biljnim mlijekom plovimo prema Svetoj Nedjelji, odakle ćemo krenuti prema najvišoj točci otoka Hvara. “Netko se kupao sinoć?!”, čude se u društvu, a neki prikrivaju smiješak.
Krećemo zajedno prvi dio puta, a onda se pola ekipe odvaja na feratu Mirko. Stavljaju alpinistički pojas, ipsilon i kacigu, ja ću s grupom, koja za zaštitu koristi tek faktor 50 i šešir, tj. via normale. Ferata je okomita stijena od cca 90 metara i prekrasan viseći most, koji me baš zanima, no bit će to neki drugi dan. Hvatam ih fotografijom i nastavljam putem koji je nedavno poharao požar.
Korak po korak – grančica
i na žalost veća opožarena dionica.
Malo sam se zabavila fotografijom i evo nas na krovu Hvara – vrh Sveti Nikola (628 m). Obilježen je križem, a tu je i kapelica sv. Nikole.
U povratku skrećemo sa staze do spilje Sveta Nedjelja.
U njoj su ostaci crkve i samostana koju su sagradili Augustinci u 15. stoljeću i živjeli u njoj do 18. stoljeća. Ogromna je, a izvana gotovo neprimjetna, nevjerojatna.
Skidam planinarsku robu, jer taman imam vremena za osvježenje u moru prije ručka. Danas je kuhar Siniša procijenio da nam treba malo jači desert i napravio nam palačinke punjene smjesom od vanilije i oraha s preljevom od ukuhanog šumskog voća. Wow!
POLUOTOK PELJEŠAC – VRH SVETI ILIJA (960 m)
Nisam baš spavala. Bura se na mahove baš iskazala. Briga da nas ista ne pomete s planine nije mi dala utonuti u san. Ovo bi trebao biti planinarski najteži dan na ovom krstarenju.
Inače me brinula nesnosna vrućina na koju su se žalili svi koji su ikad bili i prolazak pored Zmijskog brda, koje sigurno ne nudi ništa dobro, a onda me snašla najava bure do 50 km/h.
No jutro je svejedno svanulo u mjestu Kučište, treba nešto pojesti. Doručak je serviran ranije kao što sam dogovorila i krećemo u osam, pa dokle stignemo. Treba napomenuti da pola ljudi ostaje zavaljen u fotelje na palubi broda s blaženim smiješkom na licu i šalicom kave u ruci. U ovom će istom položaju uskoro uploviti u Orebić, a mi se za to trebamo popeti preko planine i spustiti k njima, pa je pošteno zapitati se: “Tko je tu lud?”
Kad smo se jednom probili kroz zaraslu makiju i izašli na otvoren put otvaraju se vidici na prekrasno morsko plavetnilo i da se naslutiti da bi ovo mogao biti baš savršen dan za nas i Pelješac.
Kad sam pomislila da će sad sunce pripeći, ulazimo u šumu kao da smo na Velebitu.
Kad sam pomislila da će nas na otvorenom dohvatiti bura, dohvaća nas sreća, jer nitko od nas sedamnaest ovakav savršen dan nije očekivao.
Spuštamo se na drugu stranu u Orebić, ma realno jurimo, jer brod treba napustiti luku u 14 h. Zvoni mi telefon, javljam se. “Nekako mi veselo zvučite! Kako je?” – “E, nevjerojatno! Ni bure ni vrućine nije bilo, fantazija.” – “O, baš lipo! Oćete se spustit do dva?” – “Hm, trebat će nam koja minuta više.” – “Nema problema. Čekat ću vas. Ručak će biti u tri, kako smo dogovorili, a za kupanje ću vam stat negdi usput.” – “Odlično!”, odlično nam ide s kapetanom, a ni mi nismo loši.
Ova će nas krasna staza uvesti u Orebić i na Novi dan, ali to nije ni blizu sve za danas.
GRAD KORČULA
Ručak, kupanje i kratka plovidba do Korčule gdje nas čeka party bus da nas preveze do stare gradske jezgre.
do kuće Marka Pola, do restorana koji nudi salatu s njegovim imenom, neizbježno vino grk i hit pjesmu koja grmi u party busu Sjela baba u balon te daje tisuću razloga za smijeh!
Dan je bio toliko uzbudljiv da opet ne mogu zaspati.
Novi dan se ljulja u luci, a jedan novi se lagano budi. Bolji od jučerašnjeg ne može biti, to mi je jasno. Plan je stići u grad Vis. Do njega nas dijele sati i sati plovidbe, a o buri od koje bježimo ne želim niti misliti. “Vidit ćemo. Možda se probijemo, a možda se sklonimo u Vela Luku na Hvaru.”, govori Vlado, a ja gledam tu ekstraplavu pučinu i ne vidim ni valove, niti opasnost. “Vidiš kako su oni daleki otoci u zraku, kao da lebde?” – “Hm, ako se baš potrudim…” – “To su valovi i nisu bezazleni.” – “A, dobro.”, spremna sam i za Vela Luku.
Vidim gužva je na palubi, znam da je nekima mučno, ali baš toliko? Naginjem se preko palube da vidim što je. Srce mi hoće iskočiti. Dupini plivaju ispred pramca u pjeni broda. Veliki. Blagi. Obli. Zaigrani.
Tihi smo, jer oni jako dobro čuju, pa da ih ne uplašimo. Jedno veliko oko uvijek nas motri. Tu su za nas. Njih petero naizmjenično skaču i prevrću se. Komuniciraju s nama. Kao da nam žele pokazati kako oni žive život. Dijele s nama radost i lakoću.
“Da je ovo jedino lijepo što nam je ovaj dan namijenio, ja sam prezadovoljna!”, govorim, a vidim da to i drugi misle.
Trajalo je to oko pola sata, a onda se se povukli jednako tiho kao što su i došli, ostavljajući nas u tišini s radošću u duši.
OTOK VIS
Nadalje samo laganini… Sunce, more, vjetar, glazba i ples na gornjoj palubi broda dok bura ne odluči drugačije.
Brod se malo opirao plovidbi, no ipak se probio do Visa.
Otok udaljen od kopna 45 km dugo je zbog svog položaja bio vojna baza JNA, nedostupan turistima. Naš plan je danas pročešljati grad Vis uzduž i poprijeko. Prvo se uvlačimo u uske ulice da se maknemo od bure prije svega, a ubrzo se penjemo do utvrde Fort Georg. Osim zadovoljstva hodanja po starim osvijetljenim zidinama ona nudi i razne koktele s pogledom na grad.
Večer smo zapečatili u konobi Kod Paveta, a Pave je mlad i zabavan rođak jedne od nas. Nas petero odlučilo se za tri porcije hrane, jer je kasno i nismo baš gladni, a kad smo prionuli na mirišljavu gregadu od mola, koju nam je preporučio i najmekše njoke u umaku od gorgonzole, nije mogao ne komentirati očigledno: “Još nisam nikad vidia site da ovako jedu!” Ah živote, trebam jaču kremu protiv bora!
Jutro počinje dinamično. S jedrenjaka u gumenjak, iz gumenjaka u autobus, autobusom do sela Žena Glava, a nadalje nanoge u Titove spilje i na najviši vrh otoka – Hum.
Sam vrh Hum nije dostupan, na njemu su vojni objekti, već se obilazi susjedni vrh s kapelicom svetog Duha. Gledamo gradić Komižu u koju ćemo se spustiti na kupanje i komišku pogaču – tijesto punjeno slanim inćunima, šalšom u lukom.
Autobus nas vrača u Vis, opet uzbudljiva vožnja gumenjakom do broda ( to mi postaje najbolji dio :)) i napuštamo Vis bježeći od bure u zavjetrinu uvale Maslinica na Šolti, a tamo je kao na špici jedrilica. Ima ih bezbroj, a u restoranima nema slobodnog mjesta. Još jedan biser Jadrana. Jednako tako pravi biseri našeg društva blistaju u kasnim satima na palubi broda uz glazbu koju biraju Alex i Sara. Ti plesni pokreti pod okriljem noći, ti vokali za koje je bolje da ostanu anonimni, ta atmosfera koja spada u rubriku – što se dogodi na brodu ostaje na brodu. 🙂
ROGOZNICA
Brod je siguran u luci, no je li to svrha njegovog postojanja? – Da, kad posvuda valja bura, najbolje mjesto je upravo sigurna luka. Da vidimo što ćemo! Desno na brdu je labirint lavande, dobar cilj za šetnju. Centralni dio uvale su kafići i restorani unutar stare jezgre. Zanima me jezero Zmajevo oko i vidikovac iznad njega. Uglavnom sadržaja u Rogoznici koliko hoćeš, o ugodi na besprijekornoj plaži Šepurina da ne govorim.
Da, bilo je to savršenih sedam dana. Nekima zbog planinarenja, nekima usprkos tome. Svatko je našao svoje mjesto pod suncem – na palubi, u konobi, u moru, u muzeju, na planinarskoj stazi. Zadovoljni smo i posadom broda, a kako i ne bismo bili kad je mornar neprimjetan, kuhar pun iznenađenja, Dragana carica, a kapetan vješto savladao tramuntanu i buru samo da bi mi stali na vrhove, da ne kažem dosegli vrhunce!
Ponovilo se!
