Visine Kirgistana – vrh Učitelj/Uchitel (4530 mnv)

Nebeske planina, kako u prijevodu glasi Tien Shan dugačak je 2500 km, a proteže se kroz Kirgistan, Kazahstan i Kinu. Najviši vrh je Vrh Pobjede (7439 m) – na granici Kirgistana i Kine poznat po ekstremnoj hladnoći, sibirskim vjetrovima i smrtonosnim grebenima.

Najpoznatiji vrh Kirgistana je Lenjinov vrh (7134 mnv), no on se nalazi u gorju Pamir na granici Kirgistana i Tajikistana. Slovi za tehnički najpristupačniji i najlakši vrh iznad 7000 metara na svijetu, no na njemu se 1990. g. dogodila jedna od najvećih tragedija u povijesti planinarstva. Lavina pokrenuta potresom, zatrpala je logor i usmrtila 43 penjača.

Pred nama je trodnevni uspon na Učitelj visok 4530 m. Tehnički je nezahtjevan, kažu, no traži dobru kondiciju. Vidjet ćemo kakav će biti prema nama. Idem, iako znam da se iznad četiri tisuće ne diše naročito dobro.

Krećemo iz toplih kreveta dizajnerskog Art hotela u Biškeku. Kombi nas vozi do ulaza u nacionalni park Ala Archa. “Ja ću biti vaš glavni vodič, a ovo je moja asistentica.”, obraća nam se mladić širokog blještavog, pomalo zagonetnog osmijeha. Mislim da se čudi našoj dobi, baš kao i mi njegovoj. U prosjeku smo više nego dvostruko stariji od njega.

Na ulazu nas dočekuje snježni leopard – čuvar kirgistanskih planina. Živi na području iznad 1500 mnv, vrlo je tajanstven i sigurna sam da je ovo jedini kojeg ćemo ovih dana vidjeti.

Nosači se brinu da prenesu vodu za piće za sljedeća tri dana i naše stvari, koje nam ne trebaju za današnji uspon do planinarskog doma Ratsek. Diže se prašina za nama dok se penjemo serpentinastom cestom u izgradnji. Ovu dionicu moguće je proći uspinjačom, no ne utorkom, a danas je baš taj dan.

Staza prelazi rječicu i vodi nas u podnožje slapa. To je dobar razlog za stati i odmoriti.

Trebamo savladati 1200 mvr u 9 km.

Raslinja više nema, sve sam kamen i potoci koji se slijevaju iz ledenjaka. Da, takva je priroda iznad 3000 metara. Strmo postaje strmije, a nekako sumnjam da će sutra biti blaže.

Veselje je doći do table na kojoj piše konec čega već, kao i proći kroz recimo vrata, jer tu sigurno nečeg ima, a svaki je kraj i novi početak.

PLANINARSKI DOM RATSEK (3383 mnv)

U kamenoj kući jedna spavaonica je naša, tko je želio ozbiljnu vreću za spavanje za niske temperature, čekala ga je. Tu su još dvije spavaonice i kafić u kojem ima raznih pića, sendviča i slatkiša. Blagovaona je udaljena 350 m, no zbog kamenog terena treba nam 10 minuta u jednom smjeru. Postavljena su tri poljska zahoda i do njih je zaista izazov doći danju, o noći da ne govorim.

Ovo je bazni kamp za barem šest okolnih vrhova, od kojih jedino Učitelj nije alpinistički pothvat u snijegu i ledu. Najbolja lokacija u Srednjoj Aziji za vježbe uspona na najviše vrhove svijeta je upravo ovdje.

Kuharica nam je u skromnim uvjetima spremila vrlo ukusnu večeru (tjesteninu s dva umaka), miješanu salatu, a vrući čaj i keksi su uvijek na stolu.

UČITELJ (4530 mnv)

Doručak u pet. Vodič nam govori da ćemo ići polako i da je jako strmo, pokazuje nam rukom kosinu i pri tom mu bježi vragolasti osmijeh. “Strmo kao jučer?”, pitam. – “Strmije.”, trudi se obuzdati ga. Alpinist je. “Koliko puta si bio na Učitelju do sad?” – “Deset puta.”, malo me umirio. Asistentica, koja bolje govori engleski, dodaje: “Tko do 12:30 nije na vrhu, okreće se i vraća gdje god bio.” Neki negoduju, brinu se da neće stići.

5:45 Krećemo u dvije grupe po pet ljudi. Uskoro se razdvajamo, jer nam je tempo hodanja različit. Drugu grupu vodi djevojka. Uspon je kakav sam i očekivala – grub, težak i lišen svake ljepote. Treba paziti na baš svaki korak, kamenje je veliko i nestabilno. Vodič sjajno drži tempo, iako bi mogao otrčati gore, vidi se s kakvom se lakoćom kreće. Svakih deset minuta je kratka pauza, pita kako smo, a svakih sat vremena pauza od 10 minuta.

Prilika je to za dići pogled s kamenja pod nogama, osvrnuti se i reći: “WOW! Već smo se puno podigli, Pogledate ledenjak!” – “Vidi se i malo jezerce, koje se tek formira u podnožju.” “Dišite duboko, otvorite prsni koš da može ući više kisika.”, savjetuje Goran, yoga majstor. “Već smo na 4050 mnv, još 480 visine savladamo i na vrhu smo!”, Aron prati aplikaciju.

Spontano smo rasporedili uloge. Tanja nam je veza s vodičem, ruska je govornica, dok on tek uči engleski, ja podsjećam da obavezno pijemo vodu – voda je neophodan izvor kisika na sad već rijetkom zraku i na svakoj pauzi vadim ulje iz Perua, koje mi je dala Neva – pomaže kod visinskih tegoba, a Pero nas čuva otraga. Ekipa smo.

Povijenog tijela vućem se prema gore, na riječi više na trošim energiju. “Još malo i na grebenu smo. Poslije noge same idu!”, bodri nas vodič, a Tanja prevodi.

Izlazak na greben je izlazak na snijeg. Nadalje je jasna linija između sjeverne i južne strane planine. Spušta se grupa Izimanije, srećemo se svako malo po Kirgistanu. Pozdravljamo ih i čestitamo na usponu – po planinarskom bontonu prvi pozdravljaju oni koji se uspinju i time iskazuju čast onima koji su na vrhu već bili.

10:45 Na vrhu smo! Sad kad je jasno da je s teškim dijelom gotovo, a uz to se otvore nepregledne vizure vrhova okovanih vječnim snijegom, sva muka u trenu pada u zaborav i sreći nema kraja. Rekla bih kao pri porodu – teško, kraj se ne nazire, nikad više – a onda sav jad nestane s tim nježnim glasom iz malenih usta i kao da bol nikad nije postojala. Grlimo se, čestitamo si na usponu i zajedništvu, da zajedno smo jači.

Nadam se da su članovi druge grupe dobro, vodič ih je vidio dalekozorom. Napreduju.

Objašnjava nam vodič koji nas vrhovi okružuju, najviši je Semjanov (4895 m). Mnoge je već ispenjao.

Namjera nam je sačekati drugu grupu, tu smo punih sat vremene. Realno grupa od desetero ljudi kreće se sporije od dvije grupe od petero i zato je pametnije da se krenemo spuštati sami. Idem naći vodiča, da mu to kažem.

Spuštamo se. Srećemo drugu grupu na početku grebena. Super! Stižu na vrijeme na vrh. Kasnije će nam reći da su vidjeli nekoliko pahulja snijega. Fora!

Sad uživamo u pogledu, nije kamen pod nogama jedino što gledamo kao pri usponu.

14:20 U blagovaoni nas čeka ukusna vruća, slana juha. Baš ono što iscrpljenom planinaru treba, a i konačno je nebo nad nama plavo. Puno vremena za odmor imamo. Dva sata kasnije, spustila se druga polovica s Učitelja. Svi koji smo krenuli bili smo na vrhu i sretno se spustili.

Večera, spavanje, doručak i povratak istim putem kojim smo došli, osim što se danas dio puta spuštamo modernom uspinjačom, a narednih godina neki drugi planinari možda će koristiti ove luksuzne objekte za istraživanje okolnih planina i uspon na Učitelja.

Imamo još dan odmora u Biškeku. Ma, realno, kakav odmor! Idemo na najveću tržnicu – Osh bazar. Sve smo obišli nas četvero: Neva, Vatro, Sanja i ja. I nismo stali dok i posljednji som (kirgijska valuta) nije izašao iz novčanika. Bio je to dan teži od prosječnog planinarskog dana, jer kad planinara staviš u asfaltnu zonu dao si mu najteži dan, a ne dan odmora.

Kao što smo obogatili sebe dalekom kulturom, gastronomijom i vizurama svijeta, obogatili smo i putne torbe te ih sad jedva zatvaramo, a treba to i nositi.

Ako te mjoja priča s terena potiće na pakiranje podijeli je s prijateljima s kojima želiš krenuti u nepoznato ili poznato, kamo god, samo podijeli!

I pretplati se na blog! 🙂