Tien Shan. Zvuči daleko? Egzotično? I jest. Sedam tisuća kilometara od zagrebačkog Sljemena. To je planinski masiv u središnjoj Aziji, a u prijevodu “Nebeske planine” ili “Božanske planine”. Ovo je zapadni dio Tien Shana, a sjever Kirgistana.
Sedmi je dan naše skitnje po ovoj dalekoj zemlji, koja graniči s Kinom. Šesnaesteročlana smo grupa planinara, koju su okupili Jasminka i Darko iz Rijeke. Izlazimo bosi iz gostinjske kuće u gradiću Karakol i obuvamo se. Za planinu nepotrebne stvari ostavili smo u kući, a kombi nas prebacuje do mosta koji je simboličan početak planinarske staze. Nekoliko nosača preuzima višak stvari, prije svega vodu za tri dana, a mi s uobičajenim sadržajem ruksaka gazimo širokom stazom prateći još širu bučnu rijeku, koja nam dolazi ususret. Jutro je ugodno svježe, što i nije čudo, jer smo na 2000 mnv. Vode nas dva lokalna vodiča/mladića, tek su prešli dvadesetu.
Savladat ćemo 850 mvr u 13 km stazom u hladovini, koja i dalje prati tok rijeke. Ambijent je to na kakve smo navikli u Sloveniji. Vegetacija je gotovo ista, tek grmovi s crvenim plodovima goje ukazuju da smo daleko od doma.
14:30 Dolazimo do Sirota kampa na 3000 mnv i smještamo se u jurte – tradicionalne okrugle šatore, kakve su koristili stočari. Oni su živjeli nomadskim životom – selili se sa svime u područja s boljom ispašom i pri tom uzmicali od snježnih padalina, od uvjeta kakve stoka ne bi preživjela, a onda ni obitelji. U našoj jurti je pet klimavih kreveta s kakvim takvim madracima i vrećama za spavanje, koje podržavaju niske temperature – znači odlično!
Idem prošetati, potražiti poljski WC, vidjeti čega ima. Mogu se kupiti sokovi, neki slatkiši i voda. Tu su vesele grupe iz raznih dijelova svijeta – Koreja, Belgija, SAD, Vijetnam, Slovenija i pojedinci, koji se opuštaju na suncu u tišini.
Do sad smo se uvjerili da je ovo zemlja bogata vodom i bilo bi pravo čudo da na ovoj zaravni između strmih stijena, gdje se smjestio kamp, svoje ulegnuće nije pronašlo i jedno tirkizno ledenjačko jezero, a gdje ima vode ima i kupača!
Stisla sam zube i podaprala se s par kapi ledene vode te zaspala snom umornog planinara na tvrdim oblutcima. Opuštena, znači, sretna. Budi me žamor kupača, zvuk pljuskanja vode i miris kreme za sunčanje. Gdje sam? Plaža Tučepi ispod Biokova? Badići razni, osunčana tijela ulaze i izlaze iz vode. Gledam hoće li još netko iz ruksaka izvaditi masku za ronjenje ili luft madrac. – Nije.
Skromna večera – špagete i vrući čaj, kao što smo i priželjkivali u dosadašnjem izobilju kad smo po tri puta dnevno savladavali bezbroj sljedova. Uvlačimo se cvokoćući u vreće za spavanje u svoj odjeći i nema izlaženja po noći na WC.
Za doručak topla heljda, čaj i zapakiran ručak, koji nosimo sa sobom.
Rijeka se slijeva čineći slap, da i ovdje ima slapova.
Nadalje kamen i bespuće. Danas trebamo savladati 900 mvr u 5 km, a potom spuštanje.
Nismo još stigli pitati onu famoznu: “Koliko još ima?”, kad je usred nepreglednog sivila bljesnulo tirkizno jezero impresivne veličine.
Ala-Kul jezero nalazi se na 3532 mnv, dugo je 2,8 km, a široko do 700 m. Suprotnom stranom vijuga staza preko strmog sitnog šljunka, a zatim nestaje u stijenama – vrlo zahtjevan put, vidim na aplikaciji. Spuštam se prema obali, tražim cvijetak da doprinese fotografiji i ne vjerujem da se ovako visoko zadržala ovolika količina vode i to u tirkiznoj boji.
Idemo dalje položenom stazom urezanom u strme stijene iznad jezera. Kamen, sipar, nestabilno i izloženo. Da, takav je život planinara. Duboko dolje na obali jezera postavljeni su šatori, mislim da je to naj-kul mjesto na Ala-Kul jezeru.
Pogled na jezero postaje još bolji, jer je sad jasno vidljiv ledenjak, koji svojom težinom drobi stijenu, voda ispire sitne brašnaste čestice i odvodi ih u jezero – otud jezeru tirkizna boja. Ledenjačko jezero nikad ne poprima boju neba i ne odražava okolne siluete na svojoj površini.
Prijevoj na 3920 mnv je razgledna točka na sve strane, tako i na stazu kojom se trebamo spustiti, a jedva se vidi – toliko je strma. “Jako je strmo, ali svi prođu.”, najbolje je što je o njoj mogao reći vodič/mladić da nas ohrabri. Jedna je to od onih sipar staza gdje je dovoljno da stojiš, a spuštaš se. Neki to rade sjedećki, vidim jedna djevojka ima pričvršćenu sjedalicu za guzu. Ta sa sjedalicom sjedila je iznad nas i pokrenula lijepu količinu kamenja na nas. Panika je u našim redovima. “Stat ćemo, nek prođu ove budale, onda idemo mi.”, govori prijateljica. Borba je to čovjeka i gravitacije.
Prebrojavamo se u podnožju i prilazimo kampu jurta s mirisom čaja i kave uzbuđeni kao da danima nismo bili u civilizaciji. Po boji stražnjica hlača vidljivo je tko je turist, a tko planinar. I o obući bi se dalo raspravljati.
Nadalje desetak kilometara čistog zadovoljstva. Travnate staze okružene neobičnim tamnim planinama, koje nikad neću dotaknuti ili vidjeti izbliza, a malo dalje od nas jaše grupa na konjima. Lijep prizor.
Iz korita rijeke viri veliko okruglo kamenje i uz vješti hop-hop-hop prelazimo na drugu stranu. “Ovo je prvi put da se moglo prijeći bez izuvanja.”, govori vodič. Još prelazak mosta u dolini i uz rijeku lagano do naselja s puno objekata za turiste, gdje nas čeka novosagrađena kuća i večera.
Nakon doručka, hvatamo sat vremena šetnje idiličnom dolinom rijeke Arashan, gdje smo prespavali u novosagrađenom objektu. Turizam je tek u razvoju, a potražnja vidljivo u porastu. Puno je konja, nude nam jahanje. Okružuju nas visoke strme planine, u daljini snijegom obavijen vrh… Kakav je pogled odozgora nikad nećemo saznati, jer moramo se vratiti.
Za to vrijeme neki su se opustili u termalnom izvoru, da bi mirni i svježi ušli u rusko vojno vozilo s mirisom dizela, starije od mene. Ono jedino može opstati na recimo “putu”, zapravo off road. Oni uz provaliju žmire da ne gledaju, a mi s druge strane i tako ne vidimo ništa. To nam je agencija poslala gratis, a mi prihvatili, da ne hodamo tri sata cvjetnim livadama uz žubor glasne rijeke Arashan…
A navečer pred nama su opet novi izazovi. Evo nas opet u restoranu u kojem smo bili prije tri dana. Sad smo izolirani u sali koja je samo naša i časte nas s popularnim lokalnim pićem – fermentiranim kobiljim mlijekom i donose velik vrč na stol. Natočila sam si malo u čašu i još jednom utvrdila da je ova gorčina i kiselost za mene previše. Sad nemam čašu za čaj te odlazim na šank po čistu čašu, a vračam se s do vrha napunjenom ovom. “Kako si ovo uspjela?”, pita me Sanja kroz smijeh.
Domaćini nam žele pokazati lokalne tradicionalne igre. Služe se obrađenim kostima ovce. “Ovo je orzo.” – “Ma to je isto kao naše boćanje!”, jasno je odmah Riječanima. Tu je kameni mlin za kukuruz kakav se i kod nas koristio, a onda je žena odabrala pet kockica od obrađenih kostiju i bacila jednu u zrak, a za to vrijeme podigla drugu i tako dalje. Tu igru nisam igrala od četvrtog razreda osnovne škole samo s pet podjednakih kamenčića 1-2 cm veličine. Ista igra kojom sam se i ja kao dijete zabavljala 7000 km dalje na drugom kraju svijeta. Čudo je koliko smo slični, zar ne?
AvanturAna 