1.– 15. kolovoza 2026.
“Jesi zainteresirana za Kirgistan?” – “Kirgistan?! Hm, o toj zemlji ne znam baš ništa, znači jesam!” Putovanjem se najviše nauči – brzo sam si pronašla opravdanje i lako se uvalila u novu avanturu, a kad su nesigurna vremena davala dovoljno razloga za odustati legenda o Kirgistanu me održala:
“Kada je Bog stvarao svijet i dijelio zemlju raznim narodima, pozvao je sva plemena. Dok su se drugi gurali, svađali i grabili najbolje dijelove za sebe, Kirgizi su strpljivo čekali svoj red. Zbog tog poštenog ponašanja, Bog ih je nagradio najljepšim komadom na planeti – zemljom koja ima veličanstvene planine i jezera, koju je zapravo čuvao sebi za odmor.”
BIŠKEK, GLAVNI GRAD KIRGISTANA
Za zemlju udaljenu 7 000 km trebala su nam dva leta. Prvi iz Zagreba za Istanbul u trajanju od dva sata i još šest do Biškeka, glavnog grada Kirgistana. Vremenska razlika je +4 sata.
Glavni grad pročešljat ćemo još isto popodne u maloj grupi od nas šestero. Znajući da kad si gladan nisi svoj – idemo prvo jesti. Biramo tradicionalni restoran Faiza, udaljen 2,6 km od Art hotela u kojem smo smješteni i krećemo pješke, da usput nešto i vidimo. Gotovo se rastapamo na prašnjavoj cesti u izgradnji, 40 C je.
Restoran rashlađen, prostran, bljesak mramora i velikih zlatnih lustera te dobra popunjenost potvrđuju da smo super odabrali. Uskoro se stol savija pod teretom hrane. Ispred mene je velika zdjela bogate juhe (chuchvara) – pojela sam žlicu i pitala tko hoće, jer ni miris ni okus janjetine/ovčetine mi nije prihvatljiv. Za glavno jelo mi stiže tradicionalno punjeno tijesto (manty), svjesno sam pristala na mesno punjenje, jer povrća više nije bilo i opet mi je jedan zalogaj dovoljan – ista ovca. Srećom prijateljica pametnica jede nan – okrugli kruščić, daje mi dio i spašava od gladi.
U šetnji gradom iza svakog ugla otkrivamo drugi prostrani trg na kojem se ističe visok spomenik, a okružuju ga njegovani cvjetni nasadi. Tu su impozantne zgrade, parkovi s visokim stablima i fontane, koje u večernjim satima vesele djecu, osvježavaju i svijetle u ritmu glazbe.
Centralni gradski park ujedno je lunapark. Nema dobnog ograničenja i evo nas u jednoj od kabina – gledamo s visoka.
Dovukli smo se do hotela zadnjim atomima snage, svejedno pitam: “Hoćemo popiti nešto u restoranu? Prvi nam je dan u dalekom svijetu Srednje Azije.” – “Može party u ogrtačima!”, podiže Tanja ljestvicu i već se obraća recepcioneru da provjeri je li to u redu. Izvorna je govornica ruskog, što nam je vrlo dragocjeno, jer slabo se koristi engleski, a piše se ćirilicom. “Kaže da se ovdje trebamo osjećati kao doma i možemo raditi što god hoćemo!” Brzinski ispiremo umor i prašinu, oblačimo bijele ogrtače i smijemo se u elegantnom restoranu hotela uz ruski šampanjac ili možda dva. Ma, tko broji?!
A sad ono zbog čega smo ovdje – priroda!
TORANJ BURANA; JEZERO SONG-KUL
Kirgizi su bili nomadski narod do nedavno, kad je to država zabranila, a mi ćemo se seliti gotovo svakodnevno sljedećih 14 dana, stoga naš nomadski život upravo započinje. Sve što posjedujemo putuje s nama, ne putujemo konjima, ali putujemo kombijima i pješke.
“Toranj Burana sagrađen je u 11. stoljeću u blizini drevnog grada Balasaguna i važna je osmatračnica na Putu svile. Gornji dio srušio mu je potres i sad je visok samo 25 m,” daje nam osnovne podatke Aizada, pratiteljica putovanja.
Penjemo se uskim, mračnim stepeništem da bolje sagledamo okolicu s vrha i vraćamo u kombi na nastavak vožnje prema jezeru Song-Kul.
Ubrzo se zaustavljamo pred visokom ogradom seoskog domaćinstva. Jesmo li zalutali, pitamo se. “We have lunch here.”, govori Aizada. Ograda iza nas se zatvara, izlazimo iz kombija. “Take off your shoes and wash your hands before go to the lunch.”, nadodaje i mi lijepo bosi ulazimo u prostranu kuću gdje nas čeka krcat stol i nasmiješena lica domaćice i njenih dviju kćeri, koje su to servirale kao za najveće obiteljske svečanosti. Prizor je kao iz starog azijskog filma, nestvaran i bajkovit.
Topli uštipci, slane grickalice, katama (vučeno tijesto punjeno vlascem), grozdovi se prelijevaju preko ruba zdjela, a vrući crni čaj ulijevaju nam u zdjelice, koje podižemo s dvije ruke kao ljupke gejše nekad… Ludnica! Slijedi miješana salata, krem juha od leće i punjena paprika, za neke od nas bez mesa. Kakav doživljaj za oči i nepce! Baš smo počaščeni.
SONG-KUL – JEZERO
On the road again… Široki asfalt smjenjuje širok makadam, sati prolaze i krajolik se mijenja u planinski. Iz grada Biškeka koji je na 800 mnv sad se vozimo preko prijevoja na cca 3500 mnv. Ovdje stajemo da se malo osvrnemo, udahnemo kirgistanske visine i ugledamo brojne grmove runolista u travi.
Spuštamo se na jezero Song-Kul na 3016 mnv. Dugo je 30 km, a duboko do 13 m. Dolaskom na jezero i ceste je nestalo, sad se ljuljamo po travnatim stazama, slijeva je obala jezera, zdesna valovite blage planine, stoka na ispaši i kampovi jurta, a sve između je naš put.
Jurte su tradicionalni šatori koje su koristili Kirgizi seleći se iz jednog područja u drugo u potrazi za boljom ispašom za svoju stoku. Na ovom području zadržat će se svega tri mjeseca, kad će sve ponovo prekriti snijeg, a jezero se zalediti. Većina jurti danas je tu za smještaj avanturista, neću reći turista, jer turisti se ne bi zadovoljili poljskim zahodom, ni šatorom za petero, a nama je upravo to uzbudljivo. “Večera će biti u osam u prvoj jurti.”, govori Jasminka.
Večer je hladna, desetak stupnjeva, oblačno s najavom kiše za slijedeća dva dana koliko smo ovdje. Uf! Organizatori Jasminka i Darko o mnogoćemu su vodili računa, no ovo s kišom im je promaklo. Trčkaramo od jurte do jurte, toalet je malo iza, užurbano, jer kiša već pada. U svakoj jurti sad je upaljena vatra u maloj peći i toplina se širi, a mi uživamo u novim okusima Kirgistana. Imam osjećaj da je ovo gastrotura, a ne hiking, jer svaki dan imamo tri obroka i to u barem tri slijeda u totalno različitim ambijentima, a hodali još nismo baš ništa.
Budi me topot kopita. Pored glave čujem rzanje konja, malo dalje krave imaju svoj jutarnji brifing. Otvaram oči, jasno mi je da nas dijeli samo tkanina jurte, dobro da nije prozirna, bilo bi panike s obje strane. Izvlačim se iz vreće za spavanje kao gusjenica i provjeravam je li put prema toaletu siguran. Prolazim zoološkim vrtom potpuno neprimijećena, nekad je tako najbolje.
Vidici nisu dobri, no sjedenje na jednom mjestu ne dolazi u obzir. Uglavnom, šetala sam sa svakim tko to je htio. Pljuskovi su dolazili svakih pola sata, tako da je biti mokar bilo neminovno. Šetnja pored jezera je spoj zelenih pašnjaka i jezera – tako zamišljam Irsku.
Najdalje sam došla s Aronom – do mauzoleja posvećenog kirgiskom junaku. Trebalo je za to dvaput pregaziti potok i neprimjetno se provući između krava i konja. Aron je uživao fotogrfirajući ih izbliza, a ja sam se pravila da me nema. Na kraju puta ugledali smo dugu i stigli taman na večeru.
AK SAI KANJON – KANJON ZABORAVLJENIH RIJEKA
Vračamo se istim putem, sad je blatnjavo i sklisko – uvijek nešto novo. U visinama je pao snijeg i dao nam još ljepše vizure na prijevoju.
Nakon cjelodnevnog drndanja po lošim cestama, ručka u gostinjskoj kući – sad već znamo da u kuće ulazimo bosi i da nas čeka gozba, stajemo na kraju kanjona da bi se popeli na kameni vrh nestvarnih vizura.
Domaći ga zovu kanjon zaboravljenih rijeka, površine je oko 15 km2, a ima pogled na najveće jezero Kirgistana i planine Tien Shana s druge strane. Meni je ovo čisti spektakl! Izrezbareno područje čudesnih boja, čini se da bi ovdje vrijedilo provesti čitav dan. Mreža puteljaka po samim rubovima pjeskovitih stijena i provalije za koje se pravim da ih ne vidim, ludilo! Je li baš pametno ići dalje?, pitam se. Zapravo je dobro da sam u grupi i da nemam izbora, jer ne znam kako bih se zaustavila i rekla: “E, sad je dosta, vraćam se.”, da sam sama.
Nisam pristalica lova nikakve vrste pa ni lova uz pomoć orlova, što je tradicionalni lov na vuka ili lisicu u Kirgistanu, no nježnost našeg domaćina i orla me pridobila, kao i uključenost obitelji – kćeri, koja nam je prikazala preciznost gađanja lukom i strijelom te nećaka, koji mu pomaže za vrijeme školskih praznika. Tako se njeguje obitelj i tradicija.
ISSY-KUL JEZERO – TOPLO JEZERO U PRIJEVODU
U suton stižemo na najveće jezero Kirgistana dugačko 180 km, široko 60 km, a najveća dubina mu je 660 m. Jezero je blago slano i nikad se ne smrzava, a mi unosimo prtljagu u nomadski kulturni centar “Royal Gate”, u luksuzne jurte, gdje ćemo zapravo samo prespavati. Vratit ćemo se jezeru nakon trodnevnog planinarenja, kupati se, šetati ili voziti na velikom kotaču i pogledati iz visine moderno opremljeno ljetovalište.
SKAZKA – KANJON BAJKA
Izlazimo iz kombija nakon kratke vožnje. “Za pola sata se nađemo kod vozila i idemo dalje.”, jasna je organizatorica. Ispred nas vijuga puteljak po narančastoj stijeni i mi krećemo najstrmijom stazom glavom bez obzira. Gore još ide, no za spuštanje s druge strane koristimo sve moguće u planinarenju neprihvatljive načine, sklisko je.
Otvara se pogled na čudo prirode – crveno narančaste stijene najčudnijeg reljefa. Želim ovdje ostati cijeli dan! Ništa nije markirano, nikakvog putokaza nema, samo intuitivno slobodno kretanje, gdje je jedino važno sačuvati ludu glavu da ne posrne i ne izgubiti se, što i jest najteži zadatak, jer ove moje noge samo žele ići još malo, barem još malo dalje…
BARSKOON WATWRFALL
Sljedeće odredište je slap u planini. Toliko sam već slapova vidjela da me je teško iznenaditi, no ovaj je to uspio. Nije mi jasno zašto smo tu. Kako je potok koji pada dobio toliku pažnju. Možda zbog spomenika Juriju Gagarinu, prvom čovjeku koji je odletio u svemir, a nakon povratka iz svemira oporavljao se u obližnjem lječilištu. Uglavnom dobro smo se ugrijali na strmom usponu crnogoričnom šumom u nastojanju da ovoj vodi koja pada priđemo bliže i probudili uspavanog planinara u sebi. Do vodopada nisam došla.
STIJENE JATI OGUZ – STIJENE SEDAM BIKOVA u prijevodu
Jedan od simbola zemlje je crvena stijena Slomljeno srce.
Kombi nas vozi na vidikovac s kojeg trebamo vidjeti stijene Sedam bikova. Možda nemam dovoljno mašte da uočim bikove koji leže, no crvena boja je nevjerojatna, a tek oblici i struktura koja izranja iz sasvim jednostavne doline. Moram dotaknuti tu stijenu, izgleda kao da je od pijeska i da je noktom mogu udubiti. Dolje među stijenama kanjona hodaju ljudi, idemo i mi! Ovome bih prostoru posvetila cijeli dan da se mene pita. Nikad još nisam bila u sličnom ambijentu. Stijene su pjeskovite, povremeno se trusi pod prstima crveni pijesak, čudesno, a planinarske cipele dobro prianjaju što otvara nove mogućnosti. “Večera je u devet, požurite!”…
Približavamo se gradu Karakolu na suprotnoj strani jezera Issak-Kul. Dogovorena je večera u etno restoranu. Preglasnu atmosferu umiruje mladić na tradicionalnom instrumentu. Krem juha od brokule i zapečeno povrće s lokalnim začinima daje mi misliti da nekad treba reći i “Ne, hvala.”
I drugi se suočavaju s istim problemom. “Ovo postaje zlostavljanje probavnog sustava. Ja se svaki put ispričavam hrani što je ne mogu pojesti.”, govori Dino.
A sutra prvi od tri dana u planini: jedno tirkizno oko Ala Kul, vrh na gotovo 4000 metara nadmorske visine i nadam se uspješan silazak u dolinu na drugu stranu. Da, srce kuca brže!
AvanturAna 