25. srpnja 2026.
Lavantalske Alpe (Labotniške) nalaze se zapadno od Graza, a naziv su dobile po rijeci Lavant i dolini Lavantal. Karakteriziraju ih lako dostupni travnati dvotisućnjaci i ledenjačka jezera, što je i razlog da sam ih za danas odabrala. Za tjedan dana idem na veliko putovanje s četiri sata vremenske razlike i ne želim riskirati sa stijenama. Okupilo na se devetero, koji danas ne moraju peglati, kuhati, prati prozore, čitati knjigu, odmoriti se, već biramo otkriti nove prostore, proširiti vidike, izaći iz zone komfora. Možda ipak bez posljednjeg, jer ovo jest naša zona komfora.
Moj skriveni motiv ovog izleta je razgaziti i testirati nove gojzerice prije zahtjevnog uspona na području Srednje Azije, koji se kako to obično biva, neprimjetno primakao.
Vozimo se. Hrvatska, Slovenija, Austrija. Kod izbora planinarskog cilja pazim da udaljenost nije veća od tri sata autom, ako je izlet jednodnevni. Bio bi i ovaj takav da nisu radovi na cesti i, na žalost, jedna prometna nesreća. Nadam se da nema žrtava.
10:00 Krećemo na planinarsku turu od Waldheimhutte, planinarskog doma (1600 mnv). Okoliš odiše bezvremenskim štajerskim šarmom – uredni zeleni pašnjaci omeđeni crnogoričnim šumama, stilizirane drvene kuće s rascvalim balkonima, kravice sa zvoncem oko vrata.
WILDSEE
11:45 Naš prvi cilj je jezero Wildsee, a do njega stižemo znojni i musavi. Znojni od uspona, a musavi od borovnica, koje smo brstili putem, baš su onako pune soka i slatke, znači, neodoljive. Jezero veće i ljepše nego što sam očekivala pravi je visokogorski biser. Smješteno ispod Fuchskogela (2214 m), okruženo kamenim gromadama i grmovima alpskog cvijeća inzistira da odbacimo ruksake, pronađemo svoju poziciju i čilamo.
12:30 Napuštajući jezero penjemo se prema našem prvom vrhu Fuchskogel, a sa svakim korakom dobivamo još jasniju i ljepšu sliku Wildsee ispod nas.
FUCHSKOGEL (2214 m)
13:30 Na vrhu Fuchskogel stoji visok drveni križ, a jasno se vidi najviši vrh Lavantalskih Alpa Zirbitzkogel, kao i mala točkica – dom pod samim vrhom.
Dan je sunčan, ne pretopao – baš taman, što je rijetkost ovo ljeto. Nakon toplinskog udara uslijedilo je grmljavinsko nevrijeme i obilje kiše, a danas krasnih 15 C uz lagani povjetarac. S vrha se vidi sve: jezero od kojeg smo došli i vrh na koji idemo.
Grebenskom stazom lagano gazimo, lepršamo moglo bi se reći, jer ovo je stvarno jednostavno. Da, treba imati kondicije da bi bilo lako i discipline da ne odlutamo travnatim prostranstvom gdje ne treba. S jedne strane je dolina Mure, s druge dolina rijeke Lavant. Ovo mora biti veličanstveno prekriveno snijegom, moram to staviti u raspored za slijedeću zimu.
Ono što vam ne mogu dočarati ni fotografijom ni riječju je da nam je staza posuta svjetlucavim česticama. Svaki kamen koji viri iz trave, stijena, pa i sitni pijesak, koji mi je trenutno pod nogama, presijava se kao da je sve posuto srebrnim prahom ili sitnim šljokicama. To je svjetlucavi škriljevac od kojeg je građena ova planina, a glavni krivac je mineral tinjan ili liskun, čiji kristali imaju pločastu strukturu i savršeno reflektiraju sunčevu svjetlost stvarajući srebrnasti ili zlatni sjaj.
Cipele… Dobro se drže za stijenu, polutvrdog su potplata, što je dobro za hodanje i za postavljanje dereza, no nisam sretna – žulja me lijeva oko gležnja i mali prst mi pati. Možda ih samo ne znam zažnirati ili imam veći problem.
ZIRBITZKOGEL (2396 M)
14:15 Na našem glavnom cilju Zirbitzkogelu vrtimo se na sve strane. Razgledan je, otvoren, jednostavan, a ekipa i dalje poletna. “Vidim na putokazu da nam za povratak treba svega dva sata. Valjda imaš još nešto u planu!” komentira kolega. “Vidiš onu bijelu kuglu? Idemo još tamo prije odmora u domu,” ne mogu ih razočarati.
Odašiljač na još jednom dvotisućnjaku, pogled na stazu koja ide dalje i koju bismo upoznali da smo tu na dva dana, a ovako se okrećemo natrag s mislima na gastroponudu doma i s velikim očekivanjima od iste.
Na terasi doma kao da izražava dobrodošlicu umornim planinarima stoji simpatični drveni čovječuljak.
Nije ovo tipični planinarski dom, iako može primiti na spavanje do dvadeset osoba. Nadali smo se boljem izboru hrane, no meni gusta povrtna juha s puno celera ispunjava očekivanja i nadoknađuje izgubljenu sol, ali tko je želio štrudlu, nije sretan, nema Apfelstrudle – tog klasika u svim domovima Hrvatske, Slovenije i Austrije. Svejedno, dom je na savršenom mjestu, a pića ima dovoljno.
LAVANTSEE
Spuštamo se po grubom, nelijepom kamenom putu, ali kratko. Travnata staza, lijepo markirana vodi nas bajkovitim travnjakom i spušta do izvora rijele Lavantal, a to je istoimeno jezero. Močim bolne noge u ledenom jezeru, što je barem jednako bolno, gledam crvenilo na gležnju i brinem se. U Kirgistanu ih moram imati tri dana za redom na nogama. Promijenit ću čarape, što bi mi i danas olakšalo da sam ih ponijela, možda pametnije zategnuti vezice i nadati se najboljem.
Ma, ovo je inače čisti zen, jezero u obliku srca, povremeno iskoči poneka zaigrana ribica, a ja sam bosa i ništa me ne žulja. Drago mi je da smo se spustili, iako sad slijedi ponovo obuvanje najprije znojnih čarapa na noge koje su barem pet minuta bile sretne, a onda i tvrdih gojzerica.
Da sve bude po planu idemo i na vrh Geierkogel (2185 m) da jasno sagledamo našu današnju putanju kretanja – čitav greben je kao na dlanu, a dom je opet mala točkica na horizontu kao i ujutro.
Spasile smo ovo fotogeničnu stijenu od raspada,
zapeli u nepreglednom polju borovnica, ali prepustili pašnjak većim igračicama
i zastali pred domom, koji je danas naš početak i kraj.
Još i danas, kad gledam ovu fotografiju, snimljenu u smiraj dana, malo pred zalazak sunca, osjećam istu želju kao prije sedam dana – sjesti na drvenu terasu s prijateljima i popiti kavu. Eh, da nismo brali borovnice u povratku, ili da smo neki vrh propustili, možda se kraće izležavali na prvom jezeru… Možda bismo imali vremena popiti kavu na ovoj terasi… Možda…
AvanturAna 