30. svibnja 2026.
“Sutra je zadnji dan da možete autima do rampe. Stoka na pašnjake dolazi 1. lipnja i vozila su nadalje zabranjena.”, rekla mi je predsjednica planinarskog društva Dovje telefonom i tako nam skratila uspon za 5 km i 450 mnv.
9:30 Krećemo od rampe najprije po makadamu, zatim kroz šumu stazom Čez starko. Znojimo se, skidamo i raspravljamo što je “starka” u slovenskom jeziku, a znamo da kod nas predstavlja stražnjicu.
Već nakon sat vremena izranjamo iz šume i sa samo jednim korakom otvara se čitav novi svijet planina i daljina – travnjaci zlatni od maslačaka sjaje se ispred nas, a iza nas oštre stijene Julijskih Alpa režu horizont.
10:30 Pastirska koliba Dovška Rožca je neočekivano otvorena, stoga ćemo iskoristiti mogućnost i popiti nešto na drvenoj terasi s pogledom na Julijske Alpe. Obožavam te kave s pogledom!
Dan je topliji nego je prognoza predvidjela i sunce grije za moj ukus prejako. Nisam ponijela šešir, ali imam zato sve za presvući se ako padnem u potok kao prošli put. “Imate možda šiltericu za prodati?”, pitam domaćina. Nema, ali to ne znači da mi na odlasku nije jednu uručio uz široki osmijeh. Sad idem bezbrižnije u današnja otvorena prostranstva.
DOVŠKA BABA / FRAUENKOGEL (1891 m)
Sunce prži, mi se penjemo i baš me briga, jer kapa glavu čuva!
Ulazimo u polje narcisa! Možda je to jedino danas, bacam se. Hoću uhvatiti ekipu, a brzi su i moram djelovati odmah. I drugi su na tlu. Borbe za fotografiju počinju!
12:00 Prilazimo Austriji, stojimo na rubu. Odavde se jasno vidi sam vrh Dovške Babe i tipična vizura Karavanki s austrijske strane, dok na slovenskoj cvate cvijeće.
Jasno se vidi susjedna Kepa, ona je malo zahtjevnija i u planu nam je uskoro, no danas je ne želim ni pogledati. “O tome ću misliti sutra.” i tako mi je jedna od dražih filmskih rečenica.
S druge strane se redaju pitomi Hruški vrh, Klek, te Golica na kojoj je danas gužva zbog narcisa, a nama nije u planu.
HRUŠKI VRH (1776 m)
Nastavljamo preko vrha na drugu stranu zapravo vrlo uskom stazom. Oprezno. Ovuda mi je bila želja proći još od Štefanja kad sam bila na Dovškoj Babi na pola metra novonapadalog snijega i da – sretna sam što sam tu.
Spuštamo se da bi se popeli na Hruški vrh, ali nije sasvim bezbrižno. Treba paziti gdje se gazi, jer sve je u cvijeću. Prevladava plavi encijan, a posebna pažnja ide jedinom koji to nije – bijelom encijanu.
12:30 Vrh je obilježen mini kapelicom. Posvećena je sv. Izidoru zaštitniku poljoprivrednika, pastira, stoke i od 2001. godine interneta.
Opet travnati vrh, a mi ne znamo kako drugačije nego se ispružiti. Da je kameno, grubo i tvrdo kraće bismo se zadržali. “Gle, vidi se križ na susjednom vrhu. To je sigurno Koprivnjak, što misliš?”, komentira Darko. “O da, to mora biti naš sljedeći cilj. Više ga volim zvati Kleiner Frauenkogel.”, odgovaram i gledam blagu otvorenu stazu koja vijuga prema njemu.
KLEINER FRAUENKOGEL (1754 m)
Krivuda staza i vodi nas, a mi koračamo bezbrižno na još jedan cvjetni vrh, još jedno čilanje na suncu, ali ne predugo, jer sunce crpi energiju.
13:30 S vrha gledamo ravno ispod nas red automobila na naplatnoj kućici za prolaz kroz tunel Karavanke. Dugačak je 7.864 m, a spaja Sloveniju i Austriju. Kad sljedeći put prođemo kroz tunel, bit će nam interesantno znati da smo sve staze iznad njega prohodali. Malo dalje Pyramidenkogel na jezeru Worthersee sigurno je i sad pun turista.
” Kamo sad idemo?”, pita prijateljica. “Evo idemo na onaj prijevoj, Rožca se zove. Desno je Hruški na kojem smo bili, a lijevo Klek, na koji ćemo se još popeti – izgleda blago.” – “A onda? Ostat će nam previše vremena.”, brine se. Da, odavde prijevoj Rožica izgleda vrlo blizu, ali…
Kružna staza koja bi nas trebala dovesti do prijevoja Rožca razlikuje se od naših današnjih putova. Rijetko je markirana i još slabije reljefno vidljiva, a svakim nas korakom udaljava od cilja.
Nemilosrdno nas spušta u šume, zavlači u šipražje i kroz koprive. Malo sam ljutkasta na sebe zbog ovog izbora dok razmičem mlade bukve, koje zaklanjaju stazu da mogu proći do ogromnog stabla porušenog preko zapravo svježe markirane staze broj 678A.
Tek kad smo dodirnuli dno s nanosom sipara, koji su donijele bujice, a pri tom odnijele stazu i promijenile reljef krenula nas je voditi uzbrdo, ponudila cvijeće kakvo još nisam vidjela i jednu kadu s tekućom vodom za pojilo i osvježenje. Polijegasmo.
“Jesi vidjela lane?”, pita me prijateljica. – “Ne. Nadam se da ga niste dirali!” – “Nismo, ali bilo je preslatko, minijaturno. To je najljepše malo biće koje sam ikad vidjela!” – “Bravo! Mama bi ga ostavila da ste ga samo taknuli.”
I tako… Dok mi valjamo stare fore izvela nas je staza na sedlo između Hruškog vrha i Kleka. Izmorene. Miješaju mi se misli od “nije nam trebao ovaj krug” do “ovo je najbolji dio dana”, jer bilo je to područje gdje rijetko planinari prolaze, divlje i posebno. Nakon Dovške Dabe sreli smo tek jednog entuzijastu na Hruškom vrhu, koji je savladavao kružnu stazu iz Plavškog Rovta do Dovške i natrag. Znoj se slijevao s njega u potocima.
KLEK (1752 m)
16:15 Uspuhani stojimo na prijevoju Rožca i mjerkamo Klek. Viši je i strmiji nego se činilo s prethodnog vrha, a mi umorniji. “Idemo na Klek?”, pitanje je sad. – “Ne idemo. Navukli su se crni oblaci. Moglo bi pljusnuti, a mi još imamo do auta više od dva sata.”, odgovaram. – “Ma daj, idemo! Neće padati.”, evo do toga je došlo. Predložila sam glasanje i sad naravno gazimo prema četvrtom vrhu danas. Pola sata i gore smo. Sljedeći vrh bila bi Golica, do nje je još dva sata, a jasno se vidi dom. Praznimo ruksake, jer ovo je zadnja okrjepna stanica – Renatine štrudle, Enverovi bademi, posljednji sendviči, fotka i spuštanje istim putem.
POVRATAK
17:15 Da izbjegnemo uspon na Hruški vrh ili još gore povratak istim putem idemo ispod njega jasno vidljivim, ali nemarkiranim putom, koji ulazi u šumu te siječe pašnjak u daljini. Nakon pola sata postaje jasno da je to samo staza za stoku i vjerovanje nekih od nas da staza sigurno nekud vodi – ne drži vodu. Dobro da barem stoke nema, to bi bilo previše. Idemo dalje pašnjacima, poljima narcisa, preko sipara, u šumu, sve po izohipsi. Slobodni od markacija. Nesputani stazama. Slobodni. Vidici su prekrasni i da mi nije tereta odgovornosti ovo bi mi bio najbolji dio dana. Ovako mobitel vadim samo zbog praćenja našeg kretanja na aplikaciji, ne više zbog fotografija. Svakako je najvažnije da se vraćamo drugim putem i da smo izbjegli uspon na Hruški vrh. HaHa!
Susrećemo stazu staru, nemarkiranu, blago urezanu u travnatu padinu i vidljivu na aplikaciji. Sad s manje tereta, a više zadovoljstva u sigurnim koracima.
Za ovu sam fotku ipak izvadila mobitel i zamolila mladiće da se okrenu, misleći da pojma nemaju, a isti natpis bio je s druge strane,
tako da sam brzo dobila odgovor. Baš su me nasmijali!
19:15 Kod iste klupe od jutros. Gore se zacrnilo, a u nama i dalje sunčano. Izdržalo je vrijeme, izdržale su noge, spojile se staze. Bolje nije moglo.
AvanturAna 