17. svibnja 2026.
“Pogledajmo Alpe Karavanke s austrijske strane”, pozvala sam na izlet, a uz to nadala sam se proljetnim livadama u cvatu, pikniku na travnatom vrhu iznad dvije tisuće metara i solidnoj kružnoj turi po planu. Je li to pretjerano očekivati u drugoj polovini svibnja? Izgleda da je. Sve se zazelenilo, a onda je palo pola metra snijega. Uf. Jedina pouzdana informacija koju imam je snimka uživo s kamere postavljene na planinarskom domu Klagenfrurter Hütte, a ona samo potvrđuje da je sve bijelo.
Vozimo se izrazito zelenom dolinom Barental (Medvjeđa dolina). To je pola sata od graničnog prijelaza Ljubelj, a malo prije njega je Podljubelj i zgodna trgovina u kojoj možete kupiti sunčane naočale, ako ste ih nekim slučajem zaboravili. Barentalstrasse okružena je slojem crnogoričnih šuma i prstenom bijelih alpskih vrhova. Savršena uvertira. Cesta ulazi u šumu, a mi izlazimo iz auta na prvom parkiralištu (kasnije je još jedno) da bismo prošli livadama narcisa. Za sad su to samo livade s pogledom i rijetko raspoređenim narcisima, ali dobro da sam kupila naočale, jer ovaj kolorit je nestvarno intenzivan.
Vraćamo se na osnovnu stazu, a kad tamo potok! Neki se odlučuju praviti da je to samo staza i koračaju tek malo brže da im što manje vode stigne ući u cipele, a ja biram kombinaciju kamenja koje viri iz vode i baš sam zadovoljna, a onda se posljednji izvrnuo i bacio me. Ustajem napola mokra (samo desna polovica) i pratim kako se voda iz nogavica slijeva u cipele i puni ih. Eto, zato uvijek treba imati u ruksaku rezervnu odjeću ili još bolje dobro opremljenu ekipu. 🙂 “Hoćeš moje hlače?” “Evo ti moje čarape!” – “Ma ne, dobro mi je!”, i zaista nije to ništa, voda u cipelama se već ugrijala, a hlače prilagodile.
Idemo dalje. Ispred nas se otvara okomita zasniježena stijena Stola, najvišeg vrha Karavanki. Jedan neobičan kontrast. Rijetko se sreću mlada proljetna prodornozelena vegetacija i novonapadali snijeg, kao da su se sreli početak zime i početak proljeća, prosinac i svibanj. Baš smo sretnici!
Nastavljamo širokim makadamskim putem. Dosadno. No, zato su tu prečaci! Staza s porušenim stablima, kameni dio s osiguranjem, drvene stepenice. Puno bolje!
Sad smo već na otvorenim snježnim prostranstvima. Sve oko nas prekriveno je debelim mekim bijelim prekrivačem, a nebo se besprijekorno plavi. Čak i oštre stijene Stola i Vajneža izgledaju blaže pod snijegom. Pogled nam zapinje na tragovima lavina koje su se spustile po dionicama sipara, vjerojatno jučer.
Novonapadali snijeg na toploj površini nagiba 30 stupnjeva potencijalna je lavina, a takvih je i 350 metara visinske razlike od doma do vrha Kosiak, koji je naš cilj.
Nekolicina nam prilazi iz suprotnog smjera. Ne propuštam pitati: “Have you been on the top?” – “No, just to the mountain lodge.”, odgovaraju redom i jasno se čude mom pitanju. Morat ću odlučiti idemo li prema vrhu ili i mi ostajemo kod doma. Teško je odabrati put kad je sve zatrpano snijegom, opasne su to igre. Ne možeš znati hodaš li po travnatoj stazi, po grmovima klekovine ili je ispod snijega nezgrapno kamenje između kojeg ti se može zaglaviti noga, a onda još duboki snježni zapusi.
Klagenfurter Hütte izgleda vrhunski, a ljepše okruženje ne mogu zamisliti. I vrata su otvorena! Domar je prije dva dana dovezao autom nešto stvari za otvaranje sezone, a to će biti 1. lipnja i zatrpao ga je snijeg. Veseli nas da možemo nešto popiti, a ja koristim priliku pitati ga: “Je li netko bio na vrhu od kad je pao novi snijeg? Je li opasno?” – “Nikako vam ne bih preporučio da idete gore. Ovaj snijeg je vrlo opasan. Samo je jedan Austrijanac danas krenuo, ali se vratio za 15 minuta. Nadam se da nećete ići!”, odgovara mi razgovorljiv domar na solidnom engleskom, a ja sam to sretno prenijela ekipi. Ne zato što ne želim ići, nego da teret ove nepopularne odluke pripišem nekom drugom. 🙂 Inače, nema boljeg informacijskog centra od čovjeka u domu, koji je stalno u kontaktu s planinarima i njihovim iskustvima.
Imam ja rezervne varijante te iznosim plan B – uspon od auta na utješni vrh Matschacher Gupf, za što nam treba barem tri sata i plan C – kanjon Tscheppaschlucht, koji nam je na putu i za koji nam treba nešto manje vremena, a čujem i besramni prijedlog da samo sjednemo negdje i naručimo. 🙂
Dugo guštamo na ovom idiličnom i sigurnom mjestu. Tko bi rekao da blage Alpe Karavanke obrasle travom, kakve poznajemo sa slovenske strane, s austrijske strane izgledaju ovako opako! Gledamo kuloar kojim prema vrhu Stol vodi ferata B – C kategorije. Dvoje iz ekipe su bili. Nadam se da ću je proći jednom, ovo ljeto na primjer. Plan mi je i na Pecu se popeti s austrijske strane, ljetos smo je upoznali sa slovenske. Toliko je mogućnosti. Zamijenila sam mokre čarape suhima (Enverovim, duplo su veće od mojih nogu), zamotala ih najlon vrećicama ( i njih sam dobila) da ostanu suhe i idem istražiti oko doma kakva je staza, ima li smisla bar malo dalje ići.
Da, divan je snijeg, čist, mekan, dubok. Još samo korak, nije problem, daljine me mame, a znam da ne smijem. Netko drugi možda bi odveo ekipu na vrh… Vračam se.
Za to vrijeme čitav svod prekrili su oblaci, sunca je sasvim nestalo, a svega smo tu sat vremena.
POVRATAK
Plan B otpao je na putu do auta, više se nikome ne penje. Plan C se polako topio u toplini automobila, a dokrajčio ga je djelatnik na ulasku u kanjon na također dobrom engleskom: “You have no time enough, you are a little bit late. I am sorry!” I tako je na opće veselje pobijedio plan D za koji nisam htjela ni čuti – restoran u Tržiču. Kamo ide ovaj svijet?!
Kamo god da ide, ide u dobrom raspoloženju. Imali smo prekrasan dan, nagledali se Alpi Karavanki s austrijske strana, nauživali se snijega još jednom, približili se zanimljivom kanjonu Tscheppaschlucht za koji ipak treba izdvojiti četiri sata barem, a jasno je da moramo doći ponovo, najbolje na dva dana da obiđemo sve ono što danas nismo i još više.
AvanturAna 