Čvrsnica – Pločno – Hajdučka vrata – Vran -NP Blidinje

1. – 3. svibnja 2026.

U deset navečer na peronu autobusnog kolodvora s ruksakom na leđima… Tako počinju mnoge neobične priče, poneki film, ali i naša trodnevna avantura. Na odmorištu u Macoli tulum je u punom jeku – glazba trešti, mladenačka energija još je jača, a mi samo trebamo do toaleta i to ne popraviti šminku, nego ono zbog čega se oduvijek na to mjesto išlo.

Šest je sati ujutro. Posušje još spava, kao i putnici koji putuju dalje, do Mostara ili Međugorja, samo je Srki, naš prijatelj, budan i vozi nas u njihovu obiteljsku kuću. Silvana se smješka na kućnom pragu. Korijeni je vežu za Hercegovinu, stoga dobro zna što treba staviti na stol za tradicionalni hercegovački doručak. Tu su kajmak, kačkavalj, mirišljavi sirevi i suhomesnati proizvodi, a voda za kavu krčka. Odlično!

E, sad možemo u istraživanje Parka prirode Blidinje. Prvo odredište je Blidinjsko jezero – plavo gorsko oko, kako ga zovu, danas je zeleno zbog nedavnih kiša i malo namreškano zbog vjetra. To je najveće planinsko jezero u BiH, po njemu je park prirode i dobio ime, a nalazi se između planina Vran i Čvrsnica, obje više od 2000 metara.

ČVRSNICA PLOČNO

Na planinarsku stazu krećemo od jezera s 1200 mnv prema vrhu Jelinjak (1805 m), jer je to najbolji vidikovac na Blidinje, kako mi je savjetovao Mario Bonić, predsjednik planinarskog društva Pločno. Livada je procvjetala istim bojama kao u Alpama – visoki jaglac, encijan, mišji zumbul, a mi marljivo gazimo kamenim grebenom željni kretanja nakon noći provedene u autobusu i za dva sata smo na zacrtanom vrhu nesvjesni da smo zapravo sve vrijeme hodali ivicom strmog kamenog grebena.

Vjetar je snažan na mahove i na vrhu jedva stojimo. Ne pada nam na pamet da se odmah vraćamo, iako je to bio plan, kad staza ide dalje, dan je sunčan, a mi mladi stoga govorim: “Nastavit ćemo do sljedećeg vrha Kota (2093 m), a ako uvjeti budu dobri tko zna?!” – “Mislim da nam samo ne želi reći da idemo na Pločno.”, dobro me prati Srki i sve nas tjera na smijeh. Pločno je najviši vrh planine Čvrsnice, prekriva ga debeli sloj snijega i sigurno puše još jače, ali pogledajte kako blago izgledaju njegove linije iza nas i sigurno da mi je želja stati na njega!

Dobro markirana staza nas spušta i provlači kroz klekovinu, nebo je bez bijelih mrlja, a nije ni čudo, jer vjetar se danas ne šali, čisti sve pred sobom. Nakon sat vremena naša tijela su poželjela odmor i energetski poticaj te smo se smjestili u zavjetrinu, izložili se suncu i domaćim delicijama koje nam je ponijela Silvana.

Put koji slijedimo blago se penje, često vrluda i nestaje pred netaknutim snježnim prostranstvom. Nema tragova stopa na snijegu, dugo ovuda nitko nije prošao. Hm, pogledom tražim visok metalni štap što je zimska markacija. “Evo ga, gore je!”, prva ga vidi Mirjana i već gazi prema njemu po debelom sloju zbijenog snijega. Propadamo tek koji centimetar, taman da ne klizimo i da ne trebamo dereze.

I tako… Suhe dionice kroz klekovinu sve su rjeđe. Na snijegu smo, nekad na više, nekad na manje strmim dionicama. Vjetrovke su zakopčane do nosa, naočale štite ono što je ostalo izloženo, rukavice ne skidamo nipošto i idemo dalje, idemo. Malo me nekad zazebe oko srca kad pogledam iza sebe i pomislim da smo samo sve dalje i da smo nigdje, da nismo sreli nikoga putem, ako ne računam malog poskoka, a da se treba i vratiti. Prolazimo pored duboke vrtače.

Idemo prema bijeloj cesti koja se spaja na našu stazu kod vrha Kota. Cesta vodi do vojnih objekata na vrhu Pločno, računam da su terenska vojna vozila već prolazila tom cestom i da ćemo po njoj sigurno i lako doći do najviše točke Čvrsnice, a možda se njome i vratiti, ali ne. Moja je pretpostavka pogrešna. Nikakvo vozilo ovdje već dugo nije prošlo, a mi smo cestu prešli dvaput niti ne opazivši, jer je jednostavno zalivena snijegom kao i sve naokolo. Izranja samo kamena kocka betonskog skloništa Pločno.

Ulazimo i shvaćamo značenje riječi sklonište – jednostavno je. Daje nam zaštitu od neugodnog ledenog vjetra i eventualnih padalina. Tu su gole konstrukcije kreveta, sanduk, kojem se ne usuđujem podići poklopac, jer ne želim znati što je unutra, drva nabacana u kutu, uglavnom jako zapušteno, ali slažemo se da bismo to za pola sata pretvorili u prikladno noćište samo da je potrebno.

“Ajmo! Ako ide ide, ako ne ide, vraćamo se istim putem.”, rekla sam i krenuli smo prema vrhu.

Doslovno nas zaustavlja jak udar bure, ipak malo diskutiramo, neki bi nastavili, jer imamo još svega 90 metara visinske razlike i 1.7 kilometara do vrha, a vidici s vrha su prekrasni, dodaje Mirjana, bila je. Nije lako reći: “Ovo je za nas vrh Pločno. Nije 2226 mnv, nego 2136 mnv. Ambijent je fantastičan i ne trebamo provjeravati koliko još jače vjetar može puhnuti.”

Vadim zastavu za fotografiju i stavljamo dereze da se netko ne oklizne nizbrdo. Bacam još jedan preispitujući pogled prema vrhu i uz duboki, pomalo tužnjikav uzdah, spuštam pogled na naše tragove u snijegu. Malo zbog odustajanja, malo zbog neizvjesnosti spuštanja, koje je uvijek opasnije od uspona.

Povratak, to jest, spuštanje je srećom i ovaj put lakše nego što se činilo, a povratak danas uključuje jedan solidan uspon na vrh Jelinjak.

Grebenarenje, koje nam je ujutro izazivalo oduševljenje, sad traje beskonačno i svaki je korak ozbiljan dok hodamo po samoj ivici. Tješi poneki cvijetak uz stazu, pogled na neobičan hercegovački reljef i misao na raznovrsnu ponudu poznatog restorana Hajdučkih vrleti.

Nadala sam se zajedničkoj fotografiji ispred velebnog i popularnog motela/restorana, no utrčali su kao da su sad ustali iz kreveta, a ne kao da smo cijeli dan proveli na vrletima Čvrsnice. 🙂

Ulazimo u planinarski dom Masna luka. Ekipa planinara već je za stolom. Prepoznajem predsjednika društva. “Dobro nam došli!”, pozdravlja nas i upoznaje sa velikim moderno opremljenim domom. “Mi smo stigli prije desetak minuta stazom iz Posušja.” – “Ma, daj?! Koliko je to kilometara?” – “Trideset šest. A gdje ste vi bili?” – ” Popeli se od jezera na Jelinjak i dalje stazom do skloništa Pločno.” – ” O, pa vi ste skroz na Pločnom bili? Svaka čast!” – “Da, odustali smo od vrha, jaki udari vjetra su bili.” – “Pametno. Gore udara još puno jače.”, potvrdio je Mario da je odluka o povratku ipak bila pametna.

Topla voda u tuševima, čista posteljina na pravim krevetima u grijanim sobama oporavit će nas i pripremiti za Hajdučka vrata, koja su u planu sutra.

HAJDUČKA VRATA

Sandro kuha kavu, a Silvana i Srki su stigli s toplom pitom od krumpira. Autom idemo do Vitlenice, dvanaest kilometara, odakle počinje naša planinarska tura prema Hajdučkim vratima. Ovo je najkraći put do kamenog prstena, a markacija kaže da nam do njih trebaju četiri sata.

Ulazimo u crnogoričnu šumu i gotovo odmah smo na snijegu i ledu. Staza je dobro ugažena, jučer su je prošli članovi PD Lipa Sesvete od kojih jednog kolegu znam, čuli smo se i nemam briga oko uvjeta na stazi.

Sat vremena kroz šumu i konačno izlaz na otvoreno, snježna prostranstava, vrtače, hridi i jedna klupa s pogledom na sve to. Danas je vjetar puno blaži prema nama, toplije je, a to se odražava na snijeg. Mekši je. Na ovoj stazi nismo sami. 

Penjemo se i spuštamo blagim stazama po još uvijek debelom sloju snijega i svaki je korak uživancija. Iza svake okuke otvaraju se novi prizori. “Evo ga, Prenj!”, oduševljena je Mirjana.

Ja se veselim Hajdučkim vratima, a po aplikaciji vidim blizu smo im. Želim da se okupimo i ugledamo ih zajedno.

Nakon četiri sata po snijegu na visini od ravno 2000 m pred nama se otvara zeleni svijet. Zeleni spektakl koji nikakva fotografija ne može dočarati. Ta dubina Dive Grabovice, rijeke koja se urezala u Čvrsnicu teče 1500 metara gotovo okomito niže kanjonom i ulijeva se u Neretvu nama pred očima. A kameni prsten promjera pet metara pravo je čudo, a zapravo posljedica urušavanja stijene. Čudim se da nije ovdje snimana posljednja scena Gospodara prstena, a kasnije to istražujem i da, snimanje je zaista trebalo biti ovdje no zbog nepristupačnosti terena je izmijenjeno.

Sretna sam da je ovdje već troje planinara da nas uslikaju, nemamo nijednu fotku na kojoj smo svi i dajem mobitel u ruke jednoj od njih kao i dvije čokoladice. “Ajmo svi brzo  u okvir Hajdučkih vrata!”, govorim i krećem se spuštati po kamenoj stazi vlažnoj od snijega, koji se topi i mješa sa zemljom. Strmo je i sklisko,  a kanjon Dive Grabovice djeluje zlokobno. “Ne hvala! – Nema tih novaca! – Samo ti daj!”, odgovori su na moj poziv. Nevjerojatno!

Troje je otišlo, sad su vrata samo naša.  Iz kanjona Dive Grabovice vodi do ove točke staza Strmica, najstrmija staza BiH. Pogodna za trening za odlazak na najviše  planine svijeta. Teško da ću njome kročiti, ali tko zna?!

Odvajamo se od ovog prirodnog fenomena i penjemo još malo snježnom plohom do tridest osam metara višeg vrha Drinjača/Trinjača.

Vraćamo se istim putem puna srca. Vidici su melem za dušu, bjelina raspiruje čistu radost, a da je staza odmor za noge složit ćemo se na kraju dana u ugodnom ambijentu Hajdučkih vrleti, gdje unatoč dobroj posjećenosti nađu mjesta za nas.

VRAN (2085 m)

Za treći dan odabrala sam planinu Vran. Gledali smo je prvi dan s Jelinjaka, uzdiže se iznad jezera Blidinje, a staza počinje gdje svaki naš dan završava – kod restorana Hajdučke vrleti.

“Hoćemo prije planinarenja do samostana? Blizu je.”, pita Mirjana nakon doručka. Uklopljen crkveni objekt u okoliš čista je umjetnost i sklad, mjesto za zastati na par dana, uroniti u sebe i preispitati se.

8.30 Sandro, Mirjana i ja danas krećemo iz Masne Luke, jer prijatelji “zatvaraju kuću” i za zagrijavanje rješavamo četiri kilometra livade, gdje je sva briga ne gaziti cvijeće. Iza nas velebno Pločno, koje smo upoznali prvi dan, a ispred jasne blage linije planine Vran s tragovima snijega. 

Uspon započinje u strmoj smrekovoj šumi. Ostavila sam jučer štapove na kraju puta na povratku s Hajdučkih vrata, valjda zato da se tamo ponovo vratim jednog lijepog jesenskog dana i to je u redu, ali danas mi nedostaju. S njima hodam kao životinjica četveronoške, preuzimaju 30% tereta na sebe i teže mi je bez njih. Znoj se cijedi. Ajde da riješimo još ovaj vrh, misli su na povratku za Zagreb.

Izlaskom iz šume otvara se vidik i vraća mi volju za istraživanjem. Negdje desno naš je cilj. Livada posuta rozim cvjetovima – pasji zub. Bacam se na travu za hvatanje dobrog kadra.

Pauza na toplom kamenu s pogledom i hit piknika – svježi krastavac. Život je lijep!

Staza se bori sa zaostalim snijegom između klekovine i sve se čini blizu smo, ali ne nismo. Otvara se spuštanje u udolinu sasvim zalivenu snijegom, najbolje po guzici. Sad iz te udoline treba ispuzati i to sigurno još par puta ponoviti. S vrha se spušta grupa iz Prijedora, spavali su u domu Masna Luka i krenuli ranije. “Imate još barem sat vremena, a gore puše nepodnošljivo.”, upozoravaju nas. Uglavnom ona planina blagih linija samo je paravan, navlakuša,  kulisa za bezbroj uspona i spuštanja. Bila je i mjesto obitavanja hajduka, sad mi je razumljivije zašto. Sakrivali su se ovdje i napadali osmanske karavane, borili se na svoj način protiv Turaka. Posebne zasluge idu istaknutom vođi harambaši Mijatu Tomiću.

Obećanih 30 m/s caruje vršnim proplankom. Čudim se da je ijedan kamenčić ostao. Usprkos tome oduševljena sam vidicima: Ramsko jezero na sjeveru,

Buško jezero malo istočnije, Blidinje i Čvrsnica južno

i nepregledne Vranske vrleti. Jedan vidikovac koji daje jasnu sliku o trenutnoj poziciji.

Brine me spuštanje, nije za sanjkanje, jer viri poneka kamenčuga, a bez štapova mi je loša ravnoteža.

Jako sam sretna na pola strmine osjećajući da imam odličnu kontrolu dok veselo skakućem ubadajući petama u snijeg. “Čudo je koliko nam je malo potrebno za sreću,  a još čudnije koliko ćesto nam baš to malo nedostaje.”, dijelim s Mirjanom rečenicu koje sam ćesto svjesna.

I tako… Opet gazimo preko istih brda i udolina, jurimo niz strmu šumu crnogorice sigurnim korakom kao hajduci nekad davno puni blaga otetog s turske karavane. Zaobilazimo Hajdučke vrleti da u dolini pogledamo stećke, a stećci su srednjevjekovni nadgrobni spomenici podizani od 13. do 15. st. uvršteni na UNESCO-vu listu svjetske baštine.

Sad već imamo svoj stol ovdje u Hajdučkim vrletima, a konačno i dovoljno vremena da naručimo hranu. Srki i Silvana dolaze taman na vrijeme da zajedno popijemo kavu i isprobamo kolače.

S ruksakom na leđima ispred zatvorenog hotela u Posušju čekamo noćnu autobusnu liniju za Zagreb, ali nismo oni isti s početka bloga. Bogatiji smo za poznavanje Parka prirode Blidinje, sklopljena nova poznanstva, ispenjana tri znamenita vrha u zimskim uvjetima – više i ljepše nego što smo mogli zamisliti. 🙂

Doći ću ponovo, odabrati neke iste, neke nove putove i ciljeve. Mislim da ne mogu nadmašiti ovu bjelinu, no dat ću šansu bojama jeseni.