22. – 23. kolovoza 2026.
Grintovec je najviši vrh Kamniško-Savinjskih Alpa. Do njega treba savladati 1800 metara visinske razlike u šest kilometara i nije to lako, no neusporedivo je teže nositi spomen ploču s imenom kolege planinara.
Okupili smo se na parkiralištu kod izvora Kamniške Bistrice. Neki će ostati na kavi na terasi planinarskog doma, koji se za nas otvorio pola sata ranije, a nekolicina nas ide odabrati mjesto, gdje će se najbolje uklopiti spomen obilježje koje smo pripremili.
Spomen park u Kamniškoj Bistrici je prostor određen za to, dok je postavljanje ploča u planinama Slovenije zabranjeno. Ni meni nije ugodno prolaziti putovima gdje na ploči jasno piše da se baš tu osoba s imenom i prezimenom okliznula ili stradala od udara groma, što je često na Triglavu na primjer. Valjda odbijam prihvatiti da se to stvarno događa.
Zajedno sa sestrom, mamom i bliskim rođacima našeg pokojnog prijatelja Ivana odabrali smo mjesto, a trojica naših s alatom su prionuli na posao.
Posebna je to šuma, zelena, spokojna. Mlada. Između kamenja obraslog mahovinom vijuga diskretno omeđena staza. Govorimo ispod glasa, puno je ovdje postavljenih ploča, puno je imena ispisano. Pored mene je g. Pollak, on nas je dočekao kao predstavnik parka. “Dvadeset dvije godine… Trideset…”, računam na glas. – “Ovaj se poskliznuo na Brani, a ovog je odnijela lavina s Grintovca…”, nadovezuje se. -“Poznavali ste ih?”, pitam. – Četvrtinu sam ih osobno donio u dolinu.” – “Uf, to sigurno obilježi čovjeka.” Dugogodišnji je gorski spašavatelj. Svaka mu čast.
Gledam ta imena i mislim na poznate riječi Đ. Balaševića: “Život? To ti je, znaš ono na grobu, kad piše godina rođenja i godina smrti. E, ona crtica između, to ti je život.”
Otkrili smo ploču, pomolili se, pozdravili s obitelji našeg Ivana, kojem bi sutra bilo 45 godina i krenuli dalje.
Idemo istom stazom kojom se tog zimskog dana, 2.3.2025. godine, penjalo njih šestero s kompletnom zimskom opremom i s radošću koju samo novonapadali snijeg i dobro društvo mogu donijeti.
Uspon je naporan, šuma sparna, vidljivost nikakva. Kap po kap kaplje s nosa. Povremeno se kroz oblak, a sasvim blizu ukaže stijena tvrda, izbrazdana, moćna i nesalomiva. Stoji tako već tisućama godina i šuti. Šutim i ja. Samo da nam kiša ne krene.
Oblačimo kabanice…
Točno u dva sata ulazimo u Cojzovu koču na Kokrškom sedlu. Ime je dobila po braći Žigi i Karlu Zois, Žiga je bio geolog, a Karlo botaničar i nisu stradali u planini već umrli prirodnom smrću.
Vrijeme je ručka, ima variva od graha, jote (varivo od kiselog zelja), gulaša i još ponešto. Ima tu i puno planinara usprkos lošoj vremenskoj prognozi. Atmosfera u domu uvijek je vesela – stigli smo, živi smo – gladni smo, a kuhana hrana miriši. Kako ne bismo bili sretni?!
Samo na tren je sunčeva zraka probila oblak i četvero je već spremno za Kalšku goru, stijenu iznad doma. Ja ne idem, odgovara mi odmor i druženje na toplom, samo ću ih ispratiti. Obožavam fotografije oblaka, tu tajanstvenost, nedorečenost, tu masku koju svi nekad poželimo staviti i skloniti se.
Idem samo malo protegnuti noge prema Grintovcu s dvije kolegice. Kombinacija kamena, zemlje i trave skliska je zbog kiše, znači opasna. Sve moje misli su molba da sutra bude bolje, da se bez ijednog krivog koraka popnemo i spustimo. Tek jedan korak od 20 000 dobrih može pokvariti sve, a nas je osamnaest, koji koračamo svak svoju priču.
USPON NA GRINTOVEC
Doručak u sedam. Jaja na oko, jaja trajbana, omlet. “Jesi gledala prognozu?”, pitaju me. – “Ah, jesam. I prognozu na mobitelu i prema nebu. Jako ozbiljan oblak je nad nama.”
Krećemo.
Svježe jutro, ma ledeno i vlažno. Srećom, nije klizavo kao jučer. Ljubičasti raskošni cvjetovi cvatu odmah uz stazu. Volim fotografiju cvijeća, ali neću sad stati, u povratku ću.
Za samo petnaest minuta smo ispod markantnih visokih stijena zdesna, a lijevo je jasno vidljiva rupa u reljefu. Spodnje jame.
Zaustavljamo se. Tu se dogodio taj jedan jedini loš korak nakon tisuća i tisuća dobrih. Posljednji. Dražen dijeli svoje svjedočanstvo s nama. Hvala mu. Goran uključuje lampaš. Svatko je bacio medaljončić prema jami, dar mame našeg Ivana. Minuta šutnje i nastavljamo dalje noseći tišinu sa sobom. Tugu ostavljamo ovdje, jer teškim mislima nije mjesto u planini.
Oblak je sve gušći, ako je to uopće moguće.
Markacije su također guste i lako ih je pratiti. Pravo je čudo zapravo boraviti u ovakvom okruženju, nekako mistično i samotno, kao da smo odvojeni od svijeta.
Jesam li trebala tražiti da ponesu kacige? Cijela planina je hrpa kamenja, iako ne traži upotrebu ruku. Sad je kasno za to.
Spuštaju se neki s vrha. “Je l’ vrh možda iznad oblaka?”, pitam. – “Ne, baš ništa se ne vidi cijelim putem.” Najradije bih se okrenula.
Na vrhu osim oblaka imamo i oštar vjetar. Puno se planinara odlučilo za Grintovec danas. Ruža smjerokaza i sad je tu kao prije pet godina kad sam bila ovdje, a mene samo zanima da se sigurno spustimo. Spuštanje je uvijek opasnije od penjanja, no lakše nego se čini, a realno, mi smo jedna iskusna ekipa.
Nakon pola sata kao nekom čarolijom svuda oko nas osvanule su divovske kamene skulpture čudesnih reljefa, a duboko dolje zazelenila se Ravenska dolina prema Zgornjem Jezerskom. Jednog smo proljeća od tamo krenuli prema Grintovcu, no Jezerska i Kokrška kočna previše su nam vremena uzele i morali smo prespavati na Češkoj koči. Ludo je to bilo, kad se samo sjetim!
Zavjesa je pala. Okružuju nas oštre stijene Grintovca. Priroda se pokazuje u svoj svojoj ljepoti – gola kao što smo i mi u planini goli.
Podsjeća nas zašto smo tu. Zašto se veremo po ovom kršu i što je tu sreća, gdje je ljepota i zašto je naš Ivan to volio.
Jesu li sve vrijeme bile tu? Nekad nam je istina pred nosom samo je mi ne vidimo.
Da, jedna zraka sunca se probila i raspršila radost među nas! Sve dobiva smisao – fotografija, anegdote, planovi za dalje i pauza na razglednom proplanku gdje smo prošli put pratili zalazak sunca. Tad nisam pojma imala da ikakva jama na ovom području uopće postoji. Samo smo prošli pored nje u oba smjera. Duboka je 400 metara, voda ju je izdubila.
OPOMENA, A. B. Šimić
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Nastavljamo dalje, vrijeme nas je ipak poslužilo. Opasne dionice su iza nas, a oblaci se povlače, još ćemo se odmoriti na terasi doma i onda se spustiti do auta.
O, evo mi opet na stazi ovog ljepotana od jutros! Bacam se na tlo da ga uhvatim u što boljem kadru, a i pomirišem usput.
– “Ne diraj ga ni slučajno!”
– “Zašto?”
– “To je najotrovnija biljka u Europi. Zove se modri jedić.”
– “Ma daj!”
– ” Od njega su radili otrov u koji su umakali strelice za borbu. Već od dodira mogu nastati smetnje u radu srca.”
OMG! Pa kakva je ovo planina?! Divlje sivilo krša s označenim stazama i raskošan nježni cvjetak koji mami bojom – u jednom trenutku čista ljepota – u drugom treptaj oka, drhtaj i kraj.
