Najskuplja majica

24. – 25. svibnja 2025.

Najskuplje su stvari koje ne možeš platiti novcem, a ovo je majica do koje sam stvarno teško došla.

Dala sam za nju dva vikenda u Radoboju 2024. godine, prethodno četiri mjeseca osnovne planinarske škole bez koje ne ide, deset kvalitetnih planinarskih dana, koji su uvjet za pristupanje vodičkom ispitu, a tek je onda krenula priprema: učenje o povijesti planinarstva – tko se prvi, gdje i kada popeo, zakoni i ustroj HPS-a i vježbe pružanja prve pomoći. Vezala sam čvorove dok uže samo nije naučilo kako se uplesti u osmicu, a kako u bulin i kada, dok se gelender nije zategnuo kao čelična sajla na grebenu Triglava, a proces izrade nosila bio jasan kao subotnje jutro na Omanovcu 24. 5. 2025.

Dlanovi se znoje dok kemijska ispisuje odgovore na sto dvadeset pitanja u sto dvadeset minuta, zatim vježba vođenja s teškim ruksakom na leđima.

Nakon ručka lutam po gustoj bukovoj šumi. Tražim pet dobro raspoređenih zdravih, ne predebelih, bukvi za izradu gelendera. “Gljive tražite, gospođo? Nije vam još vrijeme, rano je za njih.”, duhovit je instruktor kojeg sam srela, a svi znamo koji. “Ne tražim gljive, nego još gore – tražim stabla, a kao da ih od šume ne vidim.”

Da, pronašla sam pet adekvatnih stabala, svezala gelender, izračunala azimute i kontraazimute, imobilizirala zdravu ruku kolegi, utvrdila za sva vremena da je Vodička služba stručno osposobljena i dobrovoljno organizirana služba za sigurno vođenje planinara po planinama u zemlji i inozemstvu, u svim godišnjim dobima i dobila tu plavu majicu.

Htjela sam je. Malo me steže, ne znam je l’ zbog veličine ili zbog tereta odgovornosti, koji s njom ide.

Veličina mi je onako malo na knap, ako ju operem, bojim se – skupit će se. Ma, ne, neću je prati, oblačit ću je samo na kratko na vrhu i pripaziti malo na prehranu – smanjiti slatko, jer teško sam došla do nje!

Idem dalje, idem u planine – snagom vlastitih nogu, a s ciljem osobnog užitka i vodim vas sa sobom, a znam i da su najbolje stvari u životu besplatne!