Nakon lude noći na aktivnom vulkanu drmusamo se, drijemamo, a i zaustavljamo. Nur, naš vozač već pet dana, otvara nam vrata u svijet – vrata kombija: “This is savanna.” Temperatura od 40 C nije motivirajuća za izlazak iz klimatiziranog kombija, a niti prizori od sunca spaljene ravnice. Penjemo se na vidikovac, mada se noge opiru, da se uvjerimo da ni naokolo nije ništa bolje.
Krajem listopada sušno godišnje doba smijenit će kišno i savana će se zazeleniti, sedam mjeseci ovdje nije padala kiša. Jedini živahni su majmuni. Jedan je oteo neopreznoj gošći čips i sad hrska provokativno. Malo dalje ispod stabla ogroman bizon pije vodu, a s druge strane ceste okupilo ih se desetak u sjeni stabala – ne idemo bliže po atraktivnu fotku, tako da ne znam točan broj. Ovo je Baluran Nacionalni park.
Pola sata dalje uz obalu čeka nas ručak. Od mnoštva majmuna dijeli nas staklena stijena restorana. Najradije pratim mame s priljubljenim bebama na trbuhu dok jedem hrskavo povrće kuhano u pari i ribu s roštilja premazanu medom.
Dani odmora
Oko šest sati navećer stižemo u turistički resort na obali Javanskog mora, ovdje ćemo se zadržati čak tri dana. Ozarenih lica jurcamo uokolo. Stilizirani bungalovi, restoran na terasi, bazen sa šarenim tropskim ribama i jedan veći za nas, sve uokvireno raskošnim biljem, a s pogledom na Javansko more. O, da! Najprije kupanje u bazenu. A sad idemo istražiti okolicu. Ulica mračna bez nogostupa, poneki kamion, koji ide dalje, jedini smo turisti ovdje. Neke je razveselio veliki market, a neki smo pronašli prostrano dvorište, gdje gazdarica čeka baš nas, a gostoljubiv domaćin širokog osmijeha shvaćajući da ne može s nama razgovarati poziva mobitelom prijatelja iz sela, koji barem malo govori engleski, da uskoči. I tako sjedimo opet bosi na terasi, jedemo tijesto s ljutim umakom sa ili bez piletine. Brišem suze, nos i znoj s čela, sve standardno odlično.
“Što možemo raditi ovdje u ovom krasnom resortu?”, pitamo ujutro nježnu recepcionerku. – “Navečer svira bend na terasi, a preko dana možete iznajmiti brod i opremu za ronjenje.”, dobro se razumijemo i dogovaramo brodicu za odmah, a i za sutra.
Neobična barka ima tendu da nas spasi od iznimno jakog sunca, pojaseve za spašavanje i skipera. S vjetrom u kosi i osmijehom na licu plovimo prema pučini… Opušteno i jednostavno, bez briga i bez oćekivanja.
Zaustavljamo se, skiper baca kamen-sidro i sugerira pokretom ruke da ovdje možemo skočiti – plivati – roniti. I tako klizimo toplim Javanskim morem (30 C) i s maskom za ronjenje tražimo tropske ribice. Najljepše su mi sitne plave, a ima i bezbroj Nema na područjupotopljenog broda. Darko nam izranja svakoj po koraljić za sjećanje. Penjemo se i plovimo dalje pored uzgajališta riba i tako dva sata.
Izlaskom iz brodice hodamo vrućim plićakom, te preko pješčane plaže brže bolje u hlad. Pretoplo je za bilokakvo zadržavanje, dva stupnja smo ispod ekvatora. “Come, come!”, poziva nas skiper u hladovinu skromnog kioska odmah uz plažu i nudi lokalnu hranu. Darko i ja smo najhrabriji i pristajemo prvi da nam starija gospođa, vrlo simpatična, nekako profinjeno nježna, na tradicionalan način pripremi obrok. Pomno pratimo (iz radoznalosti, ne iz straha) njen rad, zapravo snimila sam cijeli postupak, četiri minute ravno, – u umak od kikirikija dodaje špinat, klice, tofu, krastavac i još nekoliko meni nepoznatih sastojaka. Slasno smo to Darko i ja riješili te tako motivirali još neke! Mišelinovu zvjezdicu neće dobiti, ali nama daje autohtoni ugođaj, koji cijenimo i pamtimo.
Dio ekipe otišao je u razgled susjednog, malo većeg, ribarskog mjesta i oduševio se voćem na tržnici te izvrsnim ribljim obrokom.
Nastavljamo kombijem prema kraju našeg putovanja po Javi, prema gradu Surabaya. Grad blizu tri milijuna stanovnika drugi je po veličini na otoku, dok je najveća Jakarta ujedno glavni grad Indonezije.
Na rasporedu je safari – turističko putovanje radi promatranja / fotografiranja divljih, primarno Afričkih, životinja u njihovu prirodnom okolišu. Nur na ulazu u zonu Nacionalnog parka kupuje mrkvu i banane (nisu sve dočekale majmune) i ulazimo na područje Taman Safari Prigen, a mi smo se prilijepili za staklo da što bolje vidimo žitelje. Srne, antilope, veprovi, zebre, purice i purani… Jedan majmun sjedi na retrovizoru i ne uspijevamo ga se riješiti. Medvjedi prelaze cestu ispred nas. Dva slona su isprepleli surle. Grabežljivci su odvojeni dvostrukom ogradom i ogromnim dvostrukim vratima.
Moj favorit su žirafe. Visoke, a tako elegantnog usporenog pokreta. Veličanstvene.
Lav i lavica – tipičan par, koji je već godinama zajedno, mirni i nezainteresirani.
Unutar safari parka održavaju se predstave, pa hajde da vidimo. Polukružno postavljena sjedala, umjetno stvorena džungla i stijene. Ulazi skupina školaraca recimo desetogodišnjaci i smještaju se blizu nas, djevojčice i dječaci. Sve su skupine na otoku uniformirane tj. razredi nose istu odjeću, ovi u narančasto crnoj kombinaciji. Već imamo svu njihovu pažnju. Tople i radoznale tamne oči ne mogu se odvojiti od nas. “Where are you from?”, pitaju. “From Kroasi, small country in Europe.”, odgovaram, tako oni izgovaraju ime naše zemlje. “How far is it?”, zanimalo je najsitnijeg dječačića, “Sixteen hours in the plane.”, otvaram google map da mu pokažem. Tako otvoreni, srdačni, jednostavni .
Još ga je brinulo razumijem li indonezijski, jer kako mogu pratiti predstavu. Izvadila su dječica i mobitele da preko google translate razgovaraju sa mnom, a tako sam dobila i najveći kompliment u životu: ” You have a very beautiful nose!”. Tu otvorenost i čistoću u očima ne želim nikad zaboraviti.
U centru za zabavu uskačemo u vrtuljak, zatim nas čuvar zove u roller coaster i tako dalje dok nas vodič nije prekinuo: “Svi su već na ručku, požurite!”
Nakon smještaja u hotel idemo svi zajedno u shopping centar. Najelegantniji centar koji sam vidjela i najskuplji također, pa smo nas tri brzo pobjegle i ušle u prvu ulicu iza ugla, a i otkrile možda najsiromašniji dio grada. Iz uskog prolaza mogle smo vidjeti unutrašnjost životnih prostora običnih ljudi. Kakav surov kontrast. Draža su mi sela. Pronalazimo svoj mir na terasi restorana u proljetnim rolicama i ledenim voćnim koktelima, naravno, bez alkohola.
Idemo zaviriti na susjedni otok Maduru, koji je povezan s Javom savršenim 5800 metara dugim mostom – nevjerojatno!
Jaddin hill – inače okružen vodom, no ne na kraju sedam mjeseca dugog sušnog razdoblja. Nekad svetište, danas kamenolom. Fotogenično mjesto. Kamen se koristi u kozmetičke svrhe, za puder npr.
Mi svjetloputi ovdje smo rijetkost, a i kad ste vidjeli da neka turistička agencija vodi na Javu. Svi idu na Bali, puno manji, ali turistički popularan otočić. Svi nas pitaju odakle smo i poneki na to kažu “Yes, Luka Modric!”, a sad iz kombija vidimo mladića s majicom HNS. Zaustavljamo se, a on samo ima crveno bijelu majicu, ne zna za Luku, Dalića, niti što mi sad hoćemo.
Komodski varan ili Komodski zmaj je daleki rođak izumrlih dinosaura, a slobodno živi samo na pet indonezijskih otoka, jedan od njih je Komodo. Slina mu je puna bakterija, te žrtva nakon ugriza gotovo sigurno umire. Vidjeli smo ih više do dvadeset kako usporeno gmižu u prostranoj nastambi zoološkog vrta u Surabaji.
Surabaya je poznat kao grad heroj zbog herojske borbe protiv kolonizatora Nizozemske i Engleske. Kroz okrutne povijesne borbe i kroz moderno koncipirane muzeje proveo nas je naš vodič Sultan. Uveo nas u jednu od tri u svijetu izložene podmornice – i na suhom boravak u njoj izaziva tjeskobu. Ma, nismo mi za obilaske gradove, mi smo za šume, stijene, jezera i slapove, a naročito na ovih 39 C.
I tako… Dok privodim kraju ovu Indonezijsku priču o osamnaest dana 12000 km od kuće, dolazi suprug iz druge sobe s novčanicom od 50000 rupija u ruci: “Gle kaj sam našo! Jesmo li sad bogati?” – ” Uf, to je oko četiri eura, bogati nismo, no to svakako znači da se moram vratiti!”
AvanturAna 