Najbolje od Jave – tisuću slapova u džungli i aktivni vulkan Kawah Ijen (2769 m)

Protrljali smo oči u zanimljivim bungalovima, doručkovali, netko tijesto, netko rižu, i treba nam pet minuta pješke do ulaska u džunglu, a prvo što vidimo ispred sebe je kako aktivni vulkan Semeru (3676 m) izbacuje dim, najviši je na Javi i s čestim erupcijama, srećom bez žrtava od 2021. godine kad je odnio 69 života.

Kad u istom kadru imate tisuću slapova koji se slijevaju, džunglu i aktivni vulkan možda je to dovoljno, možda ne treba tražiti više, ići dalje, kopati dublje, vidjeti gdje sva ta voda nestaje, a ako smo k tome upozoreni da je sklisko i opasno. Možda…

Metalne stepenice po kojima se spuštamo smjenjuju betonske, a bujno raslinje pored nas smjenjuje bujica vode, koja teće, pljušti, odnosi…

Stojim mirno u vodi do gležnja. U raspršenim česticama vode uši upijaju zaglušujući tutanj brojnih slapova. Sa stijena vise lijane, a oči ne vjeruju da vide dugu između vlažnih krošanja. Malene ribice čupkaju suvišnu kožu s mojih nogu. Osjećam ih. Garra rufa, sad je dosta! Idem dalje dok nisu došle veće ribe.

Penjemo se po stijeni po kojoj se moćan slap spušta, naše želje su u suprotnosti. Da nam nije postavljenog gelendera za koji se grčevito držimo slap bi nas odnio sa sobom, no ovako ipak napredujemo prema Goa Tates spiljama.

Darko izlazi iz mraka spilje. Idem sad ja u borbu s bujicom da u polumračnoj spilji okružena vlažnim stalagmitima za koje se pridržavam, dok mi sa stalaktita curi po glavi, gazim mutnom vodom do koljena tražeći dobar kadar, a čaroliju istraživanja prekida razum: “Već su te grizle ribe i pijavice, izlazi! Tko zna čega tu ima!”

Vrijedni ljudi rade u polju, a mi se vozimo satima uz obalu Indijskog oceana. Klima radi punom parom, slušamo blagu javansku glazbu – blaga je kao i ljudi, samo je hrana ovdje ljuta. Ručak i on the road again.

“This is Bali.”, pokazuje Nur, šofer, obrise otoka u Indijskom oceanu. “We want to swim!”, brzo reagira Sanja, koja sjedi pokraj njega, a svi je glasno podržavamo i Nur skreće na obalu prvom prilikom. Od popularnog turističkog otoka smo udaljeni deset kilometara, a trajekt, na koji nećemo ići, vozi dva sata. Dok je površina Jave 130 000 km2, Bali je velik svega 5 600 km2. Ukočeni od vožnje krećemo kao patke direktno prema vodi. Između bezbroj bambusovih ležaljki, ispod slamnatih suncobrana, pored skromnih zatvorenih tezgi za pripremu hrane do besprijekorne plaže od crnog pijeska, koju slojeviti blistavi valovi zalijevaju opet i opet. Bosi, podignutih nogavica lepršamo plićakom i ne skidamo osmijeh s lica. Savršeno je.

Bosa starija žena sitne građe zamotana hidžabom na plaži nudi kokosove orahe ispod suncobrana. Nur je traži jedan za nas. Velikim sječivom vješto radi otvor u koji stavlja slamke i pruža nam. Za nas ovo je čista egzotika. “Odlično, ovo mi je umjesto torte za rođendan!”, zadovoljna je Jasminka i pije prva. To je slatka tekućina ugodnog okusa, ali bez arome kokosa – što me iznenadilo, tako da je jedan kokos za nas devetero bio sasvim dovoljan.

Sa sumrakom se smještamo u vrlo lijep hotel, neki ovdje večeraju, a Sanja i ja izlazimo na večeru u grad. Opet prometna gungula, ulična hrana i prostran moderan restoran koji je dobio našu pažnju. Najprije proljetne rolice, zatim, Mie ayam (rezanci sa soja sosom, povrćem i piletinom), a na stolu su, gdje god jedemo, kutije s maramicama. Evo zašto. Već nakon prve rolice izvlačim dvije – brišem suze. S trećom rolicom otvorili su se sinusi, dakle nos, a nakon glavnog jela vadim ih desetak da uklonim znoj s čela – ljuto je. Dobro da je Sanja pametnija i gušta u slatkom, jer ponestaje maramica.

Kad sam se prestala znojiti idem po najveću tortu, neki od nas sami bi je riješili tolika je. “Prijateljici je danas rođendan.”, govorim konobaru više da opravdam da nije cijela za mene, jer za desert se ovdje jede voće, a ne krem kolači. “Kako se zove?”, pita ljubazno. Pokušava ponoviti ime, i slutim njegovu namjeru, pa mu ispisujem na papiriću, a Jasminka će dobiti svoje ime na torti i rođendansku pjesmu ekipe u predvorju hotela 12000 kilometara od kuće.

U ovom hotelu nismo ni plahte dotakli, nego u ponoć izašli sa svom prtljagom i spakiranim doručkom u kutije. Odjeveni smo za noćni uspon na aktivni vulkan Kawah Ijen. Voze nas nenaseljenim područjima, nigdje svjetla, kuće ili drugog vozila, samo brdo, šuma i mrak. Svi oko mene spavaju, a ja budna s mobitelom u ruci spremna otipkati 112. Nakon više od dva sata zaustavljamo se ispred raskošno osvijetljenog kafića, a ima i ljudi. Upoznajemo današnje vodiče. Nude nas kavom i čajem, veseli su, dok se mi uspavani i zbunjeni čudimo velikom broju okupljenih ljudi, ima i nekoliko bijelaca osim nas. Pokazuju nam svakome posebno kako pravilno zategnuti gas-masku. Fotografiram ih krišom, zlu ne trebalo. Za ovaj uspon dobili smo posebnu dozvolu lokalnih vlasti.

Hodamo u koloni prašnjavim putem uzbrdo. Lica prekrivenog gas-maskom, na glavi kapuljača i naglavna lampa ne mogu gledati od prašine kojom me jak vjetar šiba i moram se zaštititi sunčanim naočalama. Sad sam baš sva pokrivena i ne vidim baš ništa, osim ono malo puta ispred sebe. Hodam posljednja sa Sanjom da joj budem kondicijska podrška, a ubrzo joj se i lampa potrošila. Vjetar me zanosi, jer sam laganija, pa vidim da sam ja, zapravo, bolje prošla – u Sanji pronalazim čvrst oslonac. 🙂

Pored nas dvojica na rikši guraju uzbrdo krupnog muškarca. Težak posao. Prati nas jedan od vodiča. Pravo je čudo kako znaju koga čuvaju, a znaju. Prema dolje muškarac na ramenu nosi dvije košare sumpora. Iskopao ga je pored jezera. Posao rudara je dobro plaćen, no zbog otrovnih isparavanja prosječan životni vijek im je 47 godina. Užas.

Tako smo u borbama s vjetrom, prašinom, hladnoćom i naravno strminom u potpunom mraku stigli na vrh kaldere da dočekamo još jedan izlazak sunca. Pojavilo se u 4:40. Ispod nas ukazalo se famozno, fotogenično jezero tirkizne boje, a zapravo najveće kiselo jezero na svijetu. U njemu nema vode, to je mješavina sumporne i klorovodične kiseline s površinskom temperaturom od 60 C, a na dnu i više. Jedinstveno jezero u kojem nema ni traga života, jer ne postoji ni biljna ni životinjska vrsta koja bi ovdje preživjela. Skupilo se dosta svijeta ovdje na 2769 mnv. Sjede, a noge im vise iznad grotla bez straha da će ih, i dalje divlji, vjetar gurnuti preko ruba. Čudim se.

Nerado napuštam ovo jedinstveno mjesto. Sunce se lagano diže i otkriva nove vizure okolnih stijena. Rijeka ljudi spušta se prema jezeru ne bi li vidjela plavu vatru, ali naš vodič Sultan tvrdi da je neće vidjeti, jer je već danima aktivnost vulkana nedovoljna da izgaranje sumpora u kombinaciji sa zrakom rezultira plavom svjetlošću tj. plavom lavom.

Put po kalderi kojim se vraćamo mi je famozan, a tek je šest sati ujutro. “Jesmo li točno ovuda prošli po noći?”, pitam Sultana. “Da, to je jedini put.”, odgovara. “Dobro da nitko nije sletio u grotlo, jer ništa se nije vidjelo.”, komentiram. Samo je jedan mali dio ograđen.

Najradije bih svaki korak pretvorila u fotografiju koliko mi je sve savršeno. Drveće osušeno od sumpornih para čista je umjetnost, ali i jeza. Kameni reljefi po kojima hodamo lutrija su za naše noge.

Napuštamo zastrašujuće primamljivo kiselo jezero bez traga života i idemo zaroniti u toplo tropsko Javansko more u potrazi za Nemom i koraljnim grebenima, skinuti debeli sloj prašine sa sebe i opustiti se.

1. dio Indonezija, Java

2. dio Indonezija, Java, dva ugasla vulkana – Merbabu (3145 m) i Mont Prau (2590 m)

3. dio Kad žene izađu na večeru u Indoneziji

4. dio Mount Bromo (2329 mnv) – aktivni vulkan i dva vodopada