9/11/2024
Vozimo se prema Logarskoj dolini, a trenutno pored neobičnog restorana blizu Mozirja. “Dečki, je l’ znate ovaj restač? Zmajeva votlina se zove.”, pokazujem objekt na desnoj strani ceste. “Ne. Je li po nečem poseban?” – “Trebamo li ga znati?” – “Poseban svakako je. Da ste ušli, ne bi ga zaboravili.” – “Sad si me zainteresirala.”, govori Drago, “Po čemu je tako poseban?”, nadovezuje se Davor. “Hm, Zmajeva jazbina, u prijevodu, je sasvim normalno mjesto poznato po sedam vrsta hamburgera, no ima vrlo neobično uređenje. Oslikan je ženskim i muškim zmajevima s prenaglašenim spolnim organima. Možda je to za nekog umjetnost, ja ne bih rekla.” – “Sad si nas zainteresirala, moramo stati u povratku.”, smiju se dječaci.
Logarjeva lipa visoka 24 metra, simbol je Logarske doline, a zbog svoje vrijednosti proglašena je spomenikom prirode 1987. godine.
Jutro je blago maglovito i taman svježe za dobar planinarski dan. Krećemo od hotela Plesnik sa 760 mnv, bacamo tek pogled na vodopad Palenk i gazimo radosno rosnom stazom koja nas vodi na široki šumski put. Paralelno se spušta potok Palenk, ulit će se u rijeku Savinju u Logarskoj dolini dolje nakon slapa. Skidamo sloj po sloj odjeće, iako je temperatura oko nule, jer uspon je konstantan.
Boje jeseni smijenile su teške boje, ptice se ne čuju, ne vidim ni jedan cvijetak, tek poneka umorna usamljena gljiva i grmovi prestarih puzica.
Plesnikova planina (pašnjak u prijevodu) nam je na putu. Pripremljena i uredno složena drva za ogrjev govore da vlasnici dobro brinu o kući, a google da se može iznajmiti i nudi sedam kreveta te dobro opremljenu kuhinju i kupaonu.
Nadalje nam je na putu ogroman traktor s prikolicom. Bezbroj stabala smreke je porušeno, a trupci uredno složeni. Tutnji grmljavina još nekog velikog stroja i motorne pile baš iznad nas. Držimo se desne strane svjesni da bi nam nešto moglo doletjeti, jer šumski radovi su vrlo nepredvidivi i opasni, a ne možemo djelatniku odavde signalizirati da smo tu. Nadamo se da će nas na vrijeme primijetiti. Vadimo zviždaljku i mašemo rukama. Stao je s rušenjem i pričekao da prođemo. Uf, na kratko je bilo vrlo neugodno.
Na brijegu kuća mala, na njoj su prozora dva… Melodija sama kreće, ruksaci su već odbačeni, a drvena ležaljka taman je za nas troje. 🙂
Ne možemo se nadiviti ljepoti kućice, kao i njenoj savršenoj poziciji. Izvadili smo hranu i čajeve, raskomotili se. “Dober dan!”, prilaze nam dvije gospođe. “Dobar dan i vama! Kakva savršena kućica!”, komentiram da potaknem razgovor. – “Ja, to je moja hiša.”, smješka se gospa. Ups! Malo nam je neugodno, no kaže da ne moramo žuriti.
Bočnom stranom podno vrha kosom travnatom stazom zaobilazimo vrh da bismo mu priši savršenim grebenskim putem s pogledom na stijenu Raduhe. Nalazimo se iznad dvije doline, između Logarske i Robanovog kota. Dvoje Slovenaca baš odlazi. “Biste li nas uslikali?”, brzo reagiram , jer nije ovo baš posjećen vrh i možda više nikog ne sretnemo. Došli su iz Robanovog kota, a preko Knezove planine.
Dugo se ovdje zadržavamo. Alpsko sunce je ugodno toplo, tj. savršeno, a i vrijeme je za ručak – kvinoja s dinstanim povrćem. Njami.
Otvaram upisnu knjigu i vidim da je danas upisano već desetak planinara – svi su došli iz smjera Robanovog kota, osim nas i vraćaju se istim putem.
Staza nadalje je polegnuta, razgledna, čisto zadovoljstvo. Povremeno krcka pod nogama suha smrznuta trava ispod okomite stijene Krofičke. Zastajemo na raskršću za Krofičku. Treba nam barem dva i pol sata za to skretanje s puta, a noć je već u pet, stoga biramo logičan nastavak prema Logarskoj dolini.
Koča na Klemenči jami (1210 m) danas je zatvorena. Ljetna sezona je završila, a zimska još nije počela. Manji objekat je sagrađen 1832. godine i najstariji je dom u Sloveniji. Tu sam jedne hladne zimske noći 2022. trgnula jednu ljutu nakon nezaboravnog zimskog uspona na Ojstricu s ekipom, super ekipom.
Na ovoj stazi nalazi se najveći ariš Slovenije. Bojala sam se da ćemo ga promašiti, pa smo zagrlili još jedan debeli prije. 🙂
Ariš na Klemenči jami ima opseg 444 cm i najdeblji je u Sloveniji. Za razliku od ostalih četinjača, europski ariš je listopadno drvo. Njegove iglice zlatnom bojom oboje jesen, a u proljeće se zazelene novi izdanci. Raste na 350 do 2400 mnv.
Ugodni razgovori, šele, uže i šuškavo lišće ućinilo se ovu vrlo strmu stazu prihvatljivom i vratilo nas u dolinu prije mraka na zaleđenu asfaltiranu cestu koja vijuga kroz, po mišljenju nekih, najljepših sedam kilometara Slovenije.
Jesmo li bili u Zmajevoj votlini? – Naravno, da jesmo! – Jesu li se dječaci iznenadili? – O, jesu! – Hoću li priložiti fotku? – Ne,ne… Svratite sami kad idete na planinarenje iz Logarske doline na jednu od grdosija Kamniško-Savinjskih Alpa, jer Život je ili odvažna pustolovina ili nije ništa. 🙂
AvanturAna 