#indonezia #java # vulkan # vodopad #dalekaputovanja #putopis #avantura #montbromo #egzotika #džungla #morepijeska #izlazaksunca
Lijepo su nam ovo složili! Moramo proći ispod jednog vodopada da bismo vidjeli onaj drugi, kao važniji. Imam kabanicu, ali slap mi se slijeva direktno pod majicu. Kamenje pod nogama je sklisko i gazimo vodu do koljena.
Gledam tu okomitu, gotovo crnu stijenu koja nas okružuje, moćna je, sjajna, s tek malo mahovine u uvučenim dijelovima i drago mi je da smo došli kroz slap, jer mogao se netko dosjetiti da nas kao u spilju Jomblang prije par dana, spuste užetom. Dobro je.
Borim se s pokušajem da fotografijom dočaram dvjesto metara visok slap, najviši na Javi, dok bujica vode pada i proizvodi zaglušujuću buku. Umjesto kabanice radije bih imala slamnati šešir za rižina polja i masku za ronjenje.
Jedan od članova naše ekipe, Aron, je fotograf s punom opremom, evo kako on to radi:
Malo pješke uz nevjerojatnu cvjetnu aleju, a onda smo se zalijepili svak za svog motoristu s kojim smo i došli, jer ne idemo mi pješke ako se nudi bolja opcija. Ne, ne. Kosa se suši, odjeća se lijepi, život je to!
Na podu kombija pored mene vidim miče se mali crni stvor, to mora da je pijavica. Kasnije ću shvatiti da imam kružić iznad desnog gležnja i krvavu nogavicu, a google tvrdi da ugriz pijavice potiče rad unutarnjih organa i jača imunitet, dakle ovaj dan već mi je dao puno više od očekivanog, a tek sad krećemo prema aktivnom vulkanu. 🙂
Naspavala sam se u kombiju, a vožnja i dalje traje. I to kakva vožnja! Uzbrdo uskom cestom. Nur udara šakama po volanu i mrmlja, ljuti se jer vozilo pred nama ide presporo i čini se da nećemo savladati strminu, teški smo. Ugasio je klimu da sačuva snagu motora. Pored nas ponor. Bolje da spavam.
Kakav očaravajući krajolik! Oštre planine obrasle stablima, a sve u nekoj magli, u oblaku prašine i s mirisom dima. Velike lijepe kuće neobičnog stila i krasan restoran u kojem ćemo ručati. U Nacionalnom parku Bromo Tengger Semeru smo, na cca 2200 mnv. Prvo hrana, zatim ćemo smjestiti stvari u sobe u vrlo zanimljivom razgranatom objektu i brže bolje prošetati okolicom – to je moj plan.
Na vidikovcu iznad Mora pijeska, koje okružuje pet vulkana, profesionalci su već postavili kamere na stalke i svakih deset minuta okidaju po nekoliko fotografija prateći zalazak sunca. Nije ovo najbolja večer za to, oblačno je, ali samo ovu imamo.
Spustila bih se dolje na pješčani dio, ali neodgovorno bi bilo otići sama, stoga se suzdržavam i čekam da netko od ekipe izađe. Gnjavi me lokalni biznismen nudeći vunene kape na kojima piše Bromo. “Trebat će ti za noćni uspon. Bit će hladno.”, govori, a i sam na sebi ima pernatu jaknu. Još ujutro sam bila mokra pod slapom i bilo je 35 C. Što će mi? Kupila sam, nema veze. Evo mi prijateljica! “Idemo malo prošetati?” – “Hajdemo!” Stigle smo do prvog dućana-birtije. Natjerale su me da pitam u muslimanskoj zemlji gdje je alkohol strogo zabranjen i zaista ga ne možete naći: “Imate li pivo?”. Ništa ne govori vlasnica, starija žena sitnih očiju, samo stavlja na pult bocu od 7 dl, a mi se smijemo. Pokazujem rukama da to želimo popiti ovdje i molim je 4 čaše. Otvarač nisam uspjela objasniti pa sam iskoristila hrđavu bravu na vratima. Bio je to najzapušteniji lokal u koji smo ikad sjele i baš zato dao najbolju atmosferu. Pivo, kikiriki i nigdje dalje nismo išle. 🙂
Ustajanje u pola tri. Je li nam krevet uopće trebao? Vozimo se džipovima na proplanak s kojeg trebamo vidjeti jedan od world’s must see izlazaka sunca. Odbor za doček nudi nam deke, kape, kavu i vrući čaj. Uzimam deku, kapu imam od jučer i zbijamo redove za dogrijavanje, iako smo u pernatim jaknama. Malo je iznad nule. Skupilo se dosta ljudi, što je vidljivo tek s izlaskom sunca.
Lagano iz tame izviruju krateri vulkana, Mont Bromo (2329 mnv) ispušta sumporni dim, a u pozadini je najviši javanski vulkan Semeru (3676 mnv), vrlo aktivan. Ovih pet vulkana okružuje pustinjski ambijent – “More pijeska”.
Sjene vulkana se izdužuju, sunce se penje, a mi idemo na doručak u restoran. Bila je ovo burna noć.
Dok se spuštamo džipovima u podnožje vodič nas pita: “Želite li nastaviti pješke ili na konjima?”
Ozarenih lica penjemo se na konje. Dobivam uvjerljivo najljepšeg konja, a i on ima sreće sa mnom – svega 56 kg. Rijetko imam priliku popeti se na konja, pa mi je dobro došao konkretan i realno neophodan poguranac od vodiča konja, dok ću u povratku vrlo sigurno prebaciti tijelo, preletjeti na drugu stranu i grčevito zgrabiti bijelog ljepotana oko vrata.
Ostavljamo iza sebe konje i oblak prašine, penjemo se stepenicama u oblak sumpora da izbliza pogledamo u grotlo velikog Broma. Ime je dobio po hinduističkom Bogu Brahmi, stvoritelju svemira i svih živih bića. Bijeli dim znak je da je aktivan i podsjetnik da bi mogao pojačati aktivnost bilo kad. Da, strmina prema grotlu je jeziva, a ograda je na dijelovima polomljena, vjerojatno od nekog potresa. Osjeća se jak miris kuhanih jaja/sumpora. U grotlo se ubacuju buketići javanskog runolista kao zavjet vjernosti, a mogu se kupiti u podnožju, jer ovo su praktični ljudi i nude samo potrebno.
Ne stignem ni osjetiti glad i već se vozimo prema organiziranom ručku. Redovno nas dočekuju s nekoliko jela u velikim zdjelama na stolu, a mi biramo što ćemo. Juha je često ljuta i okrepljujuća, pohane boce i riža za one koji ne jedu ljuto, rezanci u umaku, riba s roštilja ili s medom ili s čilijem, a ovo je Gado-gado – povrće koje se umače u umak od kikirikija. Za desert je obavezno voće – lubenica, dinje, mango, papaja i ananas.
… Tko rano ustaje zaista puno toga u danu stigne.
Još jedan vodopad, bolje mu je da je vrijedan truda, umorna sam i vruće je. Obuvam cipele za hodanje kroz vodu, uzimam mobitel u ruku i to je sve. Zemljana staza kroz bujno raslinje prelazi u drvene stepenice, a rukohvat od bambusa dijeli nas od ponora, gdje je svoj put probila rijeka – u džungli smo. Trebam obje ruke za pridržavanje, pa mob stavljam prijateljici u ruksak. Spuštamo se sve dublje, evo i ljestve su tu, klimave i skliske – neki odustaju, dosta im je za danas i vratit će se radije do kombija.
Bujna tropska vegetacija – sobne biljke koje jedva uspijevamo u stanu uzgojiti do metar visine ovdje u divljini divljaju. Ne mogu se nadiviti sjajnim listovima filadendrona, šarama na fikusu i puzavicama za koje ne znam penju li se ili spuštaju. “Pogledaj stabla kave!”, ukazuje mi Sultan, vodič, na nasad kave u srcu džungle. – “Stvarno?!” – “A ovo je kakaovac.” – “Ma, daj!!!” – “Popet ću se da ti uberem jedan!”, već se hvata za tanko stablo. – “Ne, ne, visoko je!”, jedva sam ga spriječila. A tek ptice! Kakav pjev! “Ima li ovdje majmuna?”, pita netko. “Ne, žive s druge strane rijeke. Imaju tamo dovoljno hrane, a i ne žele sretati ljude.” – “Odlično. Drago mi je da tako misle.”, komentiram dok fotkam cvijet banane i njene sitne plodove duljine desetak centimetara, kakve svakodnevno ovdje jedemo. Ne želim znati ima li zmija i ne mogu vjerovati da sam tu!
AvanturAna 
3 misli o “Mount Bromo (2329 mnv) – aktivni vulkan i dva vodopada”