Kad žene izađu na večeru u Indoneziji

Kad žene izađu na večeru iz dosad najljepšeg hotela u kojem su odsjele kroz predvorje od najsjajnijeg nježno krem mramora, gdje svjetlašca sjaje iz najskrovitijih djelića interijera, a vrata otvaraju besprijekorni najuglađeniji i najljepši djelatnici da bi osjetile ritam ulice manjeg javanskog gradića Mojokerto (svega milijun stanovnika) trebaju najprije prijeći četiri trake prometnice kojima jure bezbrojni motoristi i brojčano malobrojniji automobili. Čudim se da uspijevaju biti najmnogoljudniji otok na svijetu, jer mi se čini da je prelazak preko ceste smrtonosna misija, kao i biti sudionik prometa na motorima, na kojima se često voze i četveročlane obitelji.

Tri dame u nevolji stoje bespomoćno uz rub ceste u mraku. Čekaju da rijeka prometala prestane teći ili da ih netko primijeti. I primijetio ih je visok stasit čuvar u uniformi hotela te pantomimom pitao: “Želite li priječi cestu?” Odgovorile su neartikulirano klimanjem glave i hvatanjem za istu signalizirajući: “Kakav košmar!” Izvadio je palicu, pritisnuo gumb i ona je zasvijetlila te postala signalizirajuće sredstvo s kojim je zaustavio prometala te svojim tijelom omogućio da dotične dame prijeđu na drugu stranu gdje ih raskošna svijetla pokretnih restorana (starih trošnih kolica) i dalje neodoljivo mame, ne pitajući se kako će natrag.

“Ja bih nešto masno!”, govori jedna. “Meni se jede slatko.”, kaže druga, a treća bi samo da je toplo i da može biti dio ambijenta, da osjeti ritam ulice.

Izuvamo se ispred plastične crvene prostirke i bose sjedamo na “terasu” na kolniku. Dvije slatke teenagerice prekrivene hidžabom već veselo čavrljaju uz okruglice od tijesta. Pokazujem kuharu da bismo i mi htjele to isto njam njam. Smješka se, lagano klanja i diže palac u znak razumijevanja. Uf, već mi je teško je sjediti na tvrdom asfaltu u lotus položaju. Jedna od djevojaka govori engleski i pita nas odakle smo. Ne zna za Hrvatsku, pa joj na google mapi pokazujem gdje se naša zemlja nalazi. Još dugo je bila u čudu. “Yes, it is far away. More then sixteen hours in the air, but we are happy tu be here – to see your beautiful country, met really polite people and eat on the flor, off course. I have never done it before!” Smije se djevojka. Engleski nije naučila u školi nego samostalno iz knjiga. Pita može li se slikati sa mnom. Može, naravno, već sam navikla na to pitanje. Tako je valjda Victoriji Beckham u slavnim danima.

Vruće kuglice su slano tijesto s malo povrća te se jedu s ljutim ili ekstra ljutim umakom. Slasne i zarazne kao i smijeh kad izađeš iz svoje zone komfora. Zapravo je sasvim prirodno sjediti na podu. Tako smo se najbolje zabavljali s djecom dok su bila mala, nekako smo bili na istom nivou. Šaljem mužu fotku našeg ambijenta, a on zna da volim nešto atmosfere prenijeti u naš dom i pita spremno: “Da operem podove ili ne treba?”. 🙂