Indonezija, Java, dva ugasla vulkana – Merbabu (3145 m) i Mont Prau (2590 m)

Za pogled koji oduzima dah trebala sam samo spustiti nožice s kreveta i razmaknuti zavjese hotelske sobe, doduše u 5:35, jer baš tad je između dva vulkana provirila prva zraka sunca. Merapi je posljednje žrtve odnio u prosincu 2023. g. i planinarenje njegovim stazama je od tada strogo zabranjeno, a Merbabu (3145 m) je posljednji put eruptirao 1797. g i nema trenutnih aktivnosti, stoga krećemo prema njemu!

Ruksak je već spreman, a doručak u hotelu uvijek nudi neko iznenađenje – danas je to kasava, povrće slično krumpiru, prženo i blago začinjeno – izvrsno.

Nakon sat vremena u kombiju presjedamo u uzbudljivija prijevozna sredstva – dva mala otvorena kamiona u kojima inače prevoze kokoši. Vozimo se uzbrdo, a za nama jure dečki na motorima. Top! Oni će biti naši vodiči na Planini pepela, što u prijevodu znači Merbabu. Na dvoje planinara ide jedan vodič. “Hm, zašto?”, pitamo se.

Ulazimo u šumu visokih, meni nepoznatih stabala širokom zemljanom stazom. Sve je neobično, čak i ptice drugačije pjevaju, glasnije. Izlaskom iz šume otvara se pogled na aktivni vulkan Merapi. “Bio je aktivan i noćas, vidjela se crvena linija.”, govori glavni vodič. “A ovo bijelo je dim iz vulkana, nemojte misliti da su to oblaci.” – “Ma, daj?! Zar se ne bojite živjeti ovdje?”, pitam. Ne boji se, kaže.

Imamo dužu pauzu i glavni vodič nam govori da nećemo ići do vrha, nego samo do prijevoja do trećeg kampa. “O, to mi nije prihvatljivo. Ja sam se došla popeti na vrh.” – “Do vrha se ide u dva dana, jedan dan je premalo.” – “Požurimo onda!” Podijelili smo se u dvije grupe i krenuli kao da nas ganjaju javanski leopardi, koji ovdje žive.

“Staza do vrha je jako teška.”, govori vodič. – “Na koji način?”, pitam. – “Vrlo je strma i prašnjava.” – “Hm, strma i prašnjava?!”, zar je to problem pitam se.

Dijele nam maske da se zaštitimo od prašine, koja je baš neobična. Sitne čestice zemlje tjeraju na kašalj, ulaze u oči i nos, a s maskom se teško diše. Temperatura je, naravno, kao u pećnici, UV indeks dvanaest. Dva stupnja smo južno od Ekvatora.

Na pauzi u trećem kampu vodiči nas nude voćem i slatkišima iz svojih ruksaka, a pozicija je izuzetna. Merapi dimi ispred nas, nebo je bez oblačka, raslinje egzotično. Oni koji nisu išli do vrha vidjeli su najljepše od uspona, ali ne i najuzbudljivije.

Rama mi ukazuje na grmove u cvatu: “Eternal flowers. It bloom all year round.” – “Really? I heart about Javanese edelweiss.” – “Yes, this is it.” Znači – vječni cvijet, cvate cijelu godinu, a zove se Javanski runolist.

Krećemo na sljedeću dionicu. Strmo je. Desno je postavljeno uže i na njemu su nanizani jedan do drugoga ljudi koji se spuštaju. Čuje se vriska i plač, a osjeća očaj. Padaju. Lijevo od nas spuštaju se nestrpljivi – klize u čučnju kao po bob stazi, iznad njih diže se oblak prašine, a mi po sredini nastojimo napredovati ili barem ostati na nogama. Strmo je i sklisko, baš kao što je to vodič prije dva sata vrlo jasno rekao. 🙂 I ja sam se poskliznula i nastavila kliziti unazad. Jedan od vodiča brzo mi je priskočio, uhvatio za ruku, pomogao da opet stanem na noge i više me nije ispuštao iz vida. Zato imamo toliko vodiča. 🙂

Držimo se za ogoljelo korijenje, za suhu travu, za sunčeve zrake, za nadu, za prah.

“Evo, još jedna strmina, a onda će biti lakše!”, bodre nas vodiči. Bilo je to četiri sata ozbiljnog uspona. Sad konačno mogu dići pogled sa staze i bez straha uživati u vrhunskom otvorenom pogledu na sve strane.

Na vrhu je zaista vrhunski! Vizure planina kakve moje oko još nije vidjelo i sretna sam što sam tu. Bijeli dim iz Merapija dodatno dekorira horizont, već sam zaboravila da su vulkani zapravo opasni.

Muči me jedna stazica. Vodi dalje. Ne znam kamo, ali ide po travnatom grebenu. Samo malo ću njome proći. Moram malo…

Vodiči su nam donijeli ručak, a sad kuhaju kavu i čaj, po želji. Dakle, usluga vrhunska. “Tko je prvi put iznad 3000 metara?”, pitam. Javljaju se tri mladića. “Je l’ znate da je u planinarstvu tradicija da dobijete užetom po stražnjici za prelazak nove tisućice?” Nisu znali, ali surađuju. Kad sam to kasnije ispričala Rami, koji nije išao s nama do vrha, rekao je sa živahnim smiješkom u crnim očima: “So, that’s the reason why you insisted to go to the top!”

Sat vremena smo proveli na vrhu, okupili se za zajedničku fotografiju kad nam se pridružuje Darko, organizator ove javanske ekspedicije, sa vlastitim vodičem, koji nosi i svoj i njegov ruksak. Taj je danas najgore prošao. 🙂

Merbabu ima dva vrha, idemo samo na kratko stati na drugi, sasvim je blizu. Jedna fotkica i idemo, ali tko je to nama došao? Makaki! Minimalnim pokretima spuštam ruksak i vadim kutiju s netaknutom rižom od ručka. Usporenim pokretima mu je prinosim, odmičem se i vadim mob za snimku. Vidim da nije plah, to je njegov vrh i idem korak bliže. U trenu je bio u skoku, pokazao mi ždrijelo i sve svoje gadne šiljate žute zube. On se vratio na svoje mjesto, a meni je srce sišlo u pete i sad znam da s majmunom ne treba imati posla makako slatki makaki bio.

Spuštamo se, tj. klizimo glatkom stazom prekriveni debelim slojem finog zemljanog praha, dobro se povezao sa našim znojem. Uživamo u jedinstvenim pejzažima tako sličnim, a opet drugačijim od nama znanih vizura. “U životu nisam bila ovak zamazana!”, govori prijateljica.

“Za mene uspon treba biti sa strane po kamenju, a spuštanje po užetu.”, iznosi svoje mišljenje Rama, koji nas je pričekao na stazi te zajedno dalje klizimo i smijemo se. Rama mi govori o duboko osmišljenoj gradnji drevnog grada Jogyakarta, koja je time stekla zaštitu UNESCO-a po pitanju filozofije.

Spuštanje je trajalo dva sata, a vodiči se, vjerujem, još uvijek hvale s našom brzinom. Ponovo nam kuhaju kavu i čaj, veselje je opipljivo. Zajednička fotografija i natrag na kamione, zatim u kombi i na novu lokaciju na spavanje za drugi treking – Mount Prau.

Novo jutro, novi izazov: ugasli vulkan Mont Prau (2590 m). Vodiči su u japankama – danas smo bez brige. 🙂

Vozimo se pored nepreglednih polja i nastavljamo s ruksakom na leđima po bezbroj zemljanih stepenica pored obrađenih terasa krumpira, zelja, mrkve i nekih nama nepoznatih kultura. Jedva dižemo noge. Merbabu je ostavio traga.

Ne mogu vjerovati koliko je ne baš pristupačne zemlje obrađeno do posljednjeg kvadratnog metra. Neke se kulture beru dva, pa i tri puta godišnje. Najvažniji je uzgoj riže što se vidi u našim objedima tri puta na dan. Veseli me prolaziti ovim savršeno obrađenim poljima visoko u planini. Sigurna sam da je teško ovdje s motikom u ruci, no nije ni nama lako tri sata se penjati uzbrdo. “Polja su im urednija nego dvorišta.”, čujem komentar.

Nakon uspona odmaramo na vrhu i nastavljamo dalje travnatom ravnicom uz stabla mimoze, uz sitno cvijeće nalik tratinčicama i savršene bijele kale – ne mogu vjerovati da rastu prirodno ovdje u divljini. Idilično!

Borova šuma vrača nas poljima mrkve i ručku u dogovorenom seoskom ambijentalnom restoranu – juha od špinata, riža, kuhano povrće, tofu, riba na žaru, govedina u umaku i male banane za desert, a za piće vrući čaj i voda.

Idemo na maštovito izveden vidikovac Dieng plateau vidjeti dva jezera, a izvođač ovih neobjašnjivih formacija stijena je lokalni vulkan prije mnogo, mnogo godina.

Rastajemo se od Rame i njegova dva šofera, zamjenjuje ga vodič Sultan. Sanja, koja sjedi pored šofera, će kratko patiti za Ayikom, koji joj je pomogao promijeniti gumu na kombiju kad je to bilo neophodno, a onda naći utjehu u Nuru, jer sutra je novi dan…

Dan za dužu vožnju. Stajemo u famoznom botaničkom vrtu Jolotundo. Domaćin nas vodi u obilazak. Ponosan je na ogroman fikus na samom ulazu, limunsku travu koja odbija komarce, na samostalnu proizvodnju električne energije i još mnogo toga, a objekti su sagrađeni od donacija pojedinaca iz zapadnog svijeta. Hvale vrijedan projekt, kao i ručak koji plijeni najprije izgledom i mirisom, a onda i okusom. Tu smo mnogi prvi put jeli dragon fruit – sočno voće crvene boje.

Ali to nije sve! U blizini se nalazi Jolotundo hram – hinduistočko sveto mjesto sagrađeno u 10. st. za Balijskog kralja kad je oženio Javansku princezu. Mjesto na poćetku džungle, mjesto molitve i meditacije, mjesto gdje izvire voda – druga najčišća u svijetu (prva je u Meki), mjesto gdje bespomoćni dolaze zatražiti pomoć. Naravno da smo ušli u vodu, posvetili se svatko svojim mislima i popili iz jedog od brojnih mlazova izvorske vode s nadom da će i nama pomoći.

Ovako smireni šećemo rižinim poljima i pratimo odlazak sunca sa horizonta, jedna žena još radi u polju, jedan muškarac odvozi na motoru ubrano, promatram povijene rodne klasove riže, koja vijekovima osigurava preživljavanje ovim skromnim ljudima, a Sultan za to vrijeme fotografira naše putovnice da zatraži posebnu dozvolu za uspon na aktivni vulkan Ijen. OMG!