Indonezija, Java

1-18/10/2024

Kao što put od tisuću kilometara počinje prvim korakom, tako je i s ovim našim od jedanaest tisuća. Najvažniji je prvi korak, a mi već, evo, sjedimo u avionu Qatar Airwaysa na relaciji Zagreb – Doha. “Would you like something to drink?”, smiješi se prekrasna Azijatkinja krupnih crnih očiju i sjajne crne kose. – “I’ll have champagne, please!” Tek je deset sati, ali ovo je najduže i najudaljenije putovanje u mom životu, za sad, i može započeti samo šampanjcem. 🙂 Usput primjećujem odakle dolazi izreka: “Imala sam turbulentan dan.”, dakle poskakujemo u zraku kao da smo i dalje na Zagrebačkoj cesti.

Prošetali smo Qatarskim aerodromom, ispunili vizu za ulazak u Indoneziju, najveću otočnu državu na svijetu s 270 milijuna stanovnika i ušetali u drugi avion – u aviončinu zapravo. Tu ćemo provesti više od osam sati uz brigu besprijekornih stjuarda i stjuardesa.

Naspavani i siti protežemo noge u Jakarti – glavnom gradu Indonezije, koji se nalazi na Javi, i sjedamo u lokalni avion za središnju Javu, za grad Jogyakarta. Java je najnaseljeniji otok na svijetu. Tu živi više od polovice stanovnika Indonezije – oko 150 milijuna, a to je više od 1000 po kvadratnom kilometru.

Ukupno oko šesnaest sati u letu plus sedam u čekanju – jedan cijeli dan. Negdje gore visoko u zraku izgubili smo pet sati, no vratit će nam ih u povratku, jer tolika je vremenska razlika.

Podne je. Predstavnik lokalne agencije, Rama (33), koji nas je dočekao na aerodromu, savjetuje nam da odmah ovdje promijenimo eure u indonezijske rupije, a nasmiješena djelatnica na šalteru mjenjačnice sve nas redom pretvara u multi milijunaše – za dvjesto eura dobivamo gotovo tri milijuna rupija. Raspoređujemo se u dva kombija i krećemo u upoznavanje središnjeg dijela Jave.

Otokom se proteže 38 dijelom ugaslih, a dijelom aktivnih vulkana. Najpoznatiji su: Bromo (2329 m) – najposjećeniji, Merapi ( 2985m) – najopasniji i Sumeru (3676 m) – najviši.

Osamnaesteročlana smo grupa planinara, a putovanje su organizirali Darko i Jasminka, bračni par iz Rijeke. J. je sve dogovorila i odustala netom prije puta – tj. slomila nogu i morala propustiti avanturu.

Jogyakarta – grad i autonomna kneževina na čelu sa sultanom. Za mene je to grad muzej, sasvim drugi svijet. Prometnice su široke, prometni znakovi im ne trebaju, sporazumijevaju se u tišini, trubu koriste blago kao “ovdje sam”, ne u bijesu. Ljudi nam se smješkaju, žele se fotografirati s nama. Na skromnim motorima voze se cijele obitelji, djeca u sredini. Žene imaju pokrivala za kosu i vrat – hidžab, a vide im se divna tamnoputa lica. Muškarci nose oslikane košulje batik tehnikom/ bojenje platna voskom. “Jako mi se sviđaju! Moram kupiti mužu barem jednu.”, govorim prijateljicama već prvi dan. Ulicom juri bezbroj motora, poneka kočija s konjima, nudi se i prijevoz rikšama. Automobili su rijetkost.

Popularna je ulična hrana pripremljena na licu mjesta na malim neurednim pokretnim kolicima, ali za to još nisam spremna.

Danas ćemo zaviriti u tri spilje. Prva je Jomblang. Za ovaj ulazak u zemljinu unutrašnjost dobivamo gumene čizme i kacige. Dok čekamo da nam odjenu sigurnosni pojas i provjere zategnutost remenja navirujemo se ne bismo li vidjeli dno, no ne nazire se. Činjenica da nas četvorica ručno spuštaju 80 m zastrašujuća je, no govore da to traje svega minutu i pol. Nakon što mi uspijevaju odvojiti prste od stabilne grede za koju se grčevito držim, sve je jednostavno. Da je barem trajalo duže!

Okružuje nas bujna vegetacija, a mi se spuštamo skliskom kamenom stazom osiguranom užetom i nastavljamo mračnim podzemljem do snopa svjetlosti koji prodire kroz još jedan otvor u zemljinoj kori i obasjava vlažne stalagmite i stalaktite. Raj za oči i ljubitelje fotografije.

Povratak je za nas lakši jer je straha nestalo, a sad nas iz spilje ručno izvlači dvadesetak muškaraca, tj. cijelo selo. 🙂 Vraćamo opremu, a na stolu nas čekaju zeleni zamotuljci. Baš sam radoznala! Što li je u njima?!

Riža, tjestenina u ljutom umaku, jaje na oko i pohani tofu

Spilja Tanding udaljena je pola sata vožnje. Opremaju nas pojasevima za spašavanje i kacigama te smještaju u gumene čamce. “Rafting?”, pomislila sam. Ne, to je samo opuštajuća plovidba mračnom spiljom, brzo sam shvatila, opustila se i uživala u čarobnoj igri svjetla i stijene, tmine i tišine. “Iznad nas su tisuće šišmiša”, govori nam skiper na engleskom, a mi ih pokušavamo uhvatiti kamerom, “and one crocodile in the water!”, dodaje isti šaljivac. Ha, ha!

Naš vodič Rama pazi da nitko ne ogladni, stoga stajemo u restoranu uz rižina polja na okrjepu. Veselim se vidjeti rižino polje izbliza. Jedna žena nešto radi u polju gazeći blato do koljena – učvršćuje grmove riže, vidim. Smješkamo se jedna drugoj. Pomogla bih, ali da i zagazim u tu vodu, napravila bih više štete nego koristi.

Na niskom stoliću poslužena je vruća juha. Domaćini su fini pa nas ne špotaju što ne znamo da za ovako postavljen stol treba izuti cipele ispred sobe i sjesti na pod. Naučit ćemo to tek kasnije.

Treća špilja Pindul

Sjedamo odjeveni u velike kolutove i lagano uplovljavamo u nepoznato, u još jednu mračnu spilju. Mokri smo i sve nam je smiješno, što znači da smo izvan svoje zone komfora. Povremeno nam vodiči priđu s leđa i zaljuljaju nas da se ne opustimo previše. “You can jump and swim, if you want!”, predlažu nam na izlasku iz spilje. Voda je topla, mokra i tako već jesam, a u spilji još nikad nisam plivala. Bilo je top!

Večer nikako ne namjeravam provesti u sobi, stoga idemo nas tri cimerice u noćni život glavnom ulicom Jogyakarte Malioboro, koja je pješačka zona. Naravno, prvo šoping! Od dućana do dućana, haljine, majice, ulična hrana, glazbenici, vreva ljudi i puno svjetala. Kupila sam košulju mužu.

Naručiti hranu u restoranu je lutrija usprkos google prevoditelju, poznavanju engleskog i pantomimi, naročito ako ne jedete ljuto ili meso. Odlično smo prošle s pohanim bananama s ribanim slanim sirom – nisu ljute i 100 % su vegetarijanske. 🙂 Vegani nemaju šanse ovdje.

Upoznavanje grada.

Yogyakarta – grad čije filozofske poveznice u gradnji imaju zaštitu UNESCO-a, a odnose se na povezanost Boga, čovjeka i prirode. Kroz sultanovu palaču vodi nas ljubazna kustosica i približava nam složenu strogu tradiciju i sadašnjost kad sultanove kćeri same mogu odabrati za kog će se udati.

U manufakturnoj radionici gledamo kako nastaju slike i tkanine drevnom tehnikom – batik. Možda mi je malo žao što, kao obožavatelj odjeće, nisam donijela doma ovu sliku.

Izrada filigranskog nakita prikazana nam je u drugoj radionici – ima divnih tvorevina.

Idemo na tržnicu, jer prilika je da se opskrbimo prvorazrednim začinima i delikatesnim ljuto uprženim indijskim oraščićima.

Selimo se u drugi smještaj, dva sata dalje. U kombiju uvijek imamo dovoljno vode i to, zamislite, s čepovima koji se normalno odvajaju od boce kao nekad davno u našim dućanima. To su bila vremena! 🙂

Kratko ćemo spavati u prekrasnom bungalovu, jer idemo dočekati izlazak sunca iznad Borobudura, najvećeg budističkog hrama u Indoneziji. Nadam se da je to vrijedno ustajanja u četiri, jer nikad još nisam dočekala izlazak sunca na planini u svom gradu na Sljemenu, ali jesam na slanom jezeru Tunisa, na devi u Sahari, na stijenama Atlasa u Maroku, na zaleđenom Araratu u Turskoj…

Više od izranjanja hrama iznenadila me bujna divovska vegetacija i veliki egzotični cvjetovi koji su izronili iz noći sa prvim zrakama sunca, a i ljuljačka nikad ne iznevjeri. 🙂

Za obilazak najvećeg i najpoznatijeg budističkog hrama u svijetu dobili smo japanke i ugodnog vodiča te sjeli u vlakić na kratku vožnju do ulaza.

“Buda se rodio na grani, Isus u štalici…”, simpatično obilazak započinje naš vodič. Danas je Indonezija 90 % muslimanska zemlja. “Budizam je drevna religija, nastala u 6. st. pr. Kr.”, govori nam dok u tišini mirno hodamo u smjeru kazaljke na satu po prvom nivou terase. “Hram je neobjašnjivo napušten u 14 st. i zarastao u džunglu čekao da bude ponovo otkriven u 19. st. Sad je obnovljen i pod zaštitom UNESCO-a.” Penjemo se stepenicama na treći nivo.

“Oko nas su čak 504 statue Bude, a nalazi se po jedan i u svakoj stupi.” Malo sam se popela da ga uslikam kroz rupu, no nije se to dopalo čuvaru koji me primijetio.

“Krajnji cilj života, po Budinom shvaćanju, je nirvana.”, završava svoje izlaganje i ostavlja nas s velikim upitnikom iznad glava, jer što je zapravo nirvana i postoji li uopće? – “Paradise.”, pojašnjava.

“Jeste za jednu posebnu kavu?”, pita Rama naš pratitelj na putovanju sve ove dane i odlazimo s našom kućom na kotačima prema posebnoj farmi gdje živi životinjica slična mački. Azijski cibeti u džungli jede bobice kave, nakon što prođu kroz njegov probavni trak one se skupljaju, suše, gule, prže, melju i evo nam na stolu najskuplje kave na svijetu. Neki su tu posebnu kavu još i kupili da je ponesu članovima obitelji i prijateljima na poslu. Wow!

Voze nas na ručak zemljanom cestom in the middle of no where, a zapravo u velik restoran gdje nas dočekuju sa tacnom punom bijelih mokrih ručnika, posebno rashlađenih da se osvježimo na nemilosrdnih 35 C. Nakon dobrog ručka spremni smo za najveći hinduistički kompleks hramova. Hinduizam je najstarija religija iz 15. st. pr. Kr. nastala u Indiji, gdje je i danas najrasprostranjenija.

Tri najveća hrama pripadaju bogovima Brahmi, Višnu i Šivi. Penjemo se visokim stepenicama do unutrašnjosti pitajući se kako su ti niski ljudi savladavali ovolike stepenice kad se mi mučimo. A penjemo se rado, malo iz radoznalosti, malo da dotaknemo rukom surlu slonice i potom svoje čelo te produbimo mudrost u našim glavicama. Tornjevi dosežu visinu od 48 m i pod zaštitom su UNESCO-a.

Na povratku zastajem kraj štanda s nikad viđenim plodovima i pitam djevojku koja to prodaje “Što je to?” – “Snake fruit.” – “A kako se to jede?” Ogulila mi je jednu voćku i pružila mi da probam. Skida se tanka koža nalik zmijskoj, unutrašnjost je bijela poput češnjeva češnjaka, ugodnog tropskog okusa, a u sredini je koštica. Kupila sam dovoljno da se svi u kombiju zabavljamo danima. Rado bih da mi je i sad na raspolaganju.

Spavamo opet u drugom hotelu. Ustajem i razmičem zavjese. Otvara se pogled koji popravlja ne baš prospavanu noć – pogled na dva vulkana i prvu sunčevu zraku koja viri između njih. Desno je možda najopasniji vulkan na svijetu, a najaktivniji u Indoneziji – penjanje na njega je zabranjeno; Merapi (2985 m) – otpuhuje svoj jutarnji sumporni dim, a lijevo neaktivni vulkan Merbabu (3145 m) čeka naše gojzerice, naš smijeh i znoj, jer on je naš današnji cilj. Yes! Konačno planinarski dan u dalekoj zemlji 11000 kilometara od kuće.