Krk, staza Putovima Frankopana

18/2/2024

Nekoliko je staza u Hrvatskoj pod nazivom Putovima Frankopana: Gorski Kotar, Vinodol i Krk. Odabrali smo Krk – stazu oko Vrbnika, jer je Vakula najavio sunčanu nedjelju za to područje. Kako se nedjelja primicala, dobra prognoza je odmicala.

8:15 U jedinstvenom naselju na hridi, Vrbnik, vlada jutarnja tišina. Možda smo malo preglasni dok jurcamo kao kroz prošlost, a pod prozorima stvarnih ljudi, koji još spavaju i tražimo najužu ulicu na svijetu Klančić. Široka je 40 cm i mogu posvjedočiti da smo svi prošli, uz napomenu – neki jedva.

Nakon kave u jedinom otvorenom caffe baru krećemo na stazu Putevima Frankopana. Zvala sam prije par dana turističku zajednicu da pitam za interaktivnu kartu. “Imali smo je do jučer, ali trenutno ne postoji ni u kakvom obliku – maknuta je, jer je u izradi nova, proširena.”, objasnio mi je direktor ljubazno. Nije znao je li staza dobro markirana i prohodna, ali… – “Kao direktor sigurno znate gdje u Vrbniku možemo dobro jesti!” – “O, da. S Gospojom ne možete pogriješiti!”, to je znao!

Na početku se staza poklapa s Camino Krk stazom, asfaltirana cesta spušta nas na obalu. S jedne strane zapljuskuju nas valovi i miris smilja, a s druge u grmlju cvatu visibabe i mirišu zumbuli. Neobično. Prolazimo uvalu za uvalom – Javna, Melska i Uvala sv. Marek. Na malom poluotoku uz posljednju uvalu, a u doba Frankopana sagrađena je crkvica, što je neobično, jer su gotovo sve na vrhovima brežuljaka. “Ovdje ćemo imati pauzu za ručak.” – uvijek razveseli.

Penjemo se prema selu Risika asfaltiranom cestom i onda konačno ulazimo u šumu na neravan teren, a nama puno draži. Slijedimo markacije Putevima Frankopana prema prvom frankopanskom kaštelu, koji su sagradili kad su početkom 12. stoljeća od Mlečana dobili na upravljanje otok Krk. Ubrzo su na upravljanje dobili još Brač, Hvar, Korčulu i Lastovo. Utvrda Gradec nije na vrhu, već je sakrivena duboko u šumi i daleko od mora. Bila je vojna i politička baza, a danas meka sakupljača žigova i ljubitelja ostataka prošlosti.

Do ove točke naš put se preklapa s popularnim krčkim Caminom, koji je dug 150 km, a nastavlja dalje prema srednjovjekovnom gradu Dobrinju. Put Frankopana tu se odvaja i ide kružno prema Vrbniku.

“Hoćemo se popeti na vrh Keršovan?”, pita kolega. “Hoćemo, ohladili smo se, pa da se ugrijemo!” Ovce nas blejanjem žele otjerati, ali ne damo se, nastavljamo do ruševne crkvice na vrhu. Sjeli bismo, napravili pauzu, ali kiša je moćnija od ovaca – tjera nas je dalje. Lagana je, topla i ugodna, gotovo proljetna, iako je veljača.

Mogli smo se već ovdje spustiti u vinograde vrbničke žlahtine, ali nismo. Proširujemo krug i nagrađeni smo zelenom stazom od mahovine između grmolikog zimzelenog raslinja. Kišica nas nježno prati, a mi znamo da nakon kiše dolazi sunce.

Danas u društvu imamo jednog psa, ženku, Sanjinovu ljubimicu i dobro je to bilo dok nije opazila zeca. Taman se vratila iz duže potjere, koja je bila uspješna po zeca, a prilazi nam magarac. Lijepa, pitoma i radoznala životinjica. Dopušta nam da je diramo i njuška ruksake, zanima je što imamo za pojesti. Hodamo dalje, magarac nas prati, a Sanjin čvrsto drži psa na kratkoj uzici. Samo što smo magarca otpravili da se vrati, trkom nam se približavaju i dva konja. Bijeli plijeni svu moju pažnju. Princa na bijelom konju nema, ako se pitate. E, sad je već gužva. Vrlo su temperamentni, glave guraju među nas, zanima ih tko što ima u ruci, njuškaju, žicaju hranu. Lijepo ih je vidjeti, no kad mi je puhnuo za vrat… Uf… Konačno odustaju, jer danas baš nitko nema jabuku te sami nastavljamo dalje.

U Vrbničkom polju na više od 200 hektara uzgaja se vrbnička žlahtina, sorta vinove loze koja raste samo ovdje i nigdje drugdje na svijetu. Za sretne i tužne trenutke oduvijek je tu istoimeno bijelo vino.

15:30 Zatvorili smo krug, odlažemo ruksake u kombi i idemo u šetnju gradom.

Dodirnuli smo hridi uz more na kojima je sagrađen grad, izgubili se u labirintu uskih uličica koje vode ukrug, pronašli preporučenu konobu Gospoju i sjeli. Jesmo li probali njihov specijalitet šurlice s gulašom i popili čašu Vrbničke žlahtine? – Ne, jer nitko nije gladan! Hodali smo 23 km, četiri su sata popodne i još nije vrijeme za jelo?… I danas, nekoliko dna kasnije još ne mogu vjerovati!