Polnoćka na Sljemenu

24/12/2023

Dom je ostao topao, ugodan, s mirisom kuhanog vina. U nekoliko zdjela ostaci večere koju je pripremila mlađa kćer, znači veganska – pire od krumpira, mrkve i šampinjoni u savršenom gravy umaku, veganske okruglice, zelena salata s ribanim zeljem i lećom, još topli čokoladni banana bread s đemom od jagoda, čaša crnog. Bilo je to u sedam, “Ne smijemo se najesti prije Sljemena, samo malo ćemo pojesti.”, ponovila sam više puta mužu i sebi, više njemu nego sebi. “Kakav je to Badnjak? Jesti ne smijem, a hodati moram?!”, sve mu je naopako, a meni baš savršeno. Idemo na polnoćku na Sljeme zajedno! Zajedno s mojom ekipom Sokol Zagreba i to od Talana (Mikulići) jer je staza blažeg nagiba. Bit će to bolje za njega, on nije planinar. Vesela atmosfera u autu – pokupili smo prijatelje. Veselo na okupljanju – neki se dugo nismo vidjeli.  Veselo će biti i na putu – kolega kasni i trebamo se požuriti pošto misa počinje točno u ponoć.

21:20 Vodi nas naš najstariji član Boris (83), na njega smo posebno ponosni, a ujedno je izvrstan poznavatelj zapadnog dijela Medvednice. Ja sam otraga, metla, a paziti trebam zapravo samo na svog muža. Mislila sam da je kraj mene, a njegova čeona lampa daleko je iza, ne pazim ga baš dobro izgleda. Dolazi bez daha, a meni je smiješno. ” ‘Ajde, ‘ajde, bit će ti lakše kad se zagriješ!”, bodrim ga prikrivajući hihot i spremam njegovu jaknu u svoj ruksak. – “Mogu mislit! Osjećam se k’o da sam u predinfarktnom stanju, a ni noge me ne slušaju.” – “Ha, ha! Ne znam kaj radite u teretani dva puta tjedno ti i Davor kad ti je ovo preteško?!”, meni je i dalje smiješno.

“Wow! Gledaj kakav pogled na grad imamo!” – “Da, dolje ljudi u toplim stanovima gledaju TV uz kuhano vino i kolače…”, baš nam je zabavno.

Pored mračnog doma Risnjak smo prošli, a nadala sam se da radi i da ćemo ovdje stati, ostati, pričekati ekipu da se vrati. Sad moramo dalje do Grafičara. On sigurno radi. Povratak ne dolazi u obzir jer još troje ljudi, koji su s nama došli, trebamo vratiti doma.

Boli ga oko srca, kaže. Sad sam utihnula. Već dugo mi nije smiješno i nadam se da će sve dobro proći. Idemo jako polako, ekipa nas pričeka i nastavljamo dalje. Kakvu glupost radim? Možda stvarno može imati problem sa srcem. Samo da dođemo do Grafičara! Blog neću pisati, stoga se ni fotografijom ne bavim.

I Grafičar je u mraku, zatvoren. “Kaj ćemo sad?”, pita zabrinuto. “Idemo polako do vrha. Nije više strmo, a prehladno je za sjediti ovdje vani.” Sandra nam pravi društvo. Na zagorskoj strani puše jak ledeni vjetar.

Dovukli smo se do tornja, čak ni restoran Medo ne radi. Sjeli smo na klupe u zavjetrinu. Tu su Robi, Popec i Sandra. Vadim termosicu s vrućim kuhanim vinom i točim u plastične čaše. Vidim da se šali i razgovara o glazbi s dečkima, dobro je. Popec je bio na koncertu Gorana Bare. Pola ekipe je u crkvi. Misa će trajati sat vremena, a nama ubrzo postaje prehladno. Izgrlili smo se uz: “Sretan Božić!” jer ponoć je stigla i krenuli prema planinarskoj kući Junac na Činovničkoj livadi.

Ovdje imamo mogućnost ući u drvarnicu s otvorenim ognjištem, ali glavna prostorija je danas dostupna samo članovima istoimenog društva, privilegiranima. “Tu smo bili i prije 4 godine kad smo išli na polnoćku. Sjećaš se?”, pitam ga. “Da, a kad sljedeći put dođem bit ću u mirovini!” - ”A, ne! Ti na Sljeme više ne ideš. Ovakav strah ja više neću trpjeti.”

Spustili smo se mirno uz ugodne razgovore do Mikulića, vratili prijatelje kućama i ušli u topao stan malo prije četiri. Nikad tako dugo nismo bili na polnoćki, a zapravo na polnoćki nismo ni bili…

A sad, kao u “Stilskim vježbama” Pere Kvrgića i Lele Margitić, njegova varijanta:

Pišem ovo pri punoj svijesti, dok vrijeme i prepričavanje ne izblijede i ispeglaju stvari.

Dakle, prije točno 4 godine sa suprugom i njenim planinarima pohodio sam polnoćku na Sljemenu i bilo je sve poprilično zabavno i ne suviše teško, pa je ona procijenila da je vrijeme za novi takav doživljaj. Očito su ove 4 godine razlike ipak bitne. Navodno je izabrala radi mene lakšu stazu…

Pokupili smo autom troje njenih kolega i naravno, prije dogovorenog vremena bili na početnoj točki. Uskoro su pristigli i drugi pa smo tako čekali još samo jednog. Kasnio je 15-ak minuta, večer nije bila hladna i odgađanje uspona do njegovog dolaska tada mi se nije činilo kao problem. Kakva greška…

Kad smo krenuli načuo sam rečenicu iskusnog planinara koji je vodio našu grupu, od cca 10-ak ljudi, da ćemo morat sad, radi kašnjenja u startu malo ubrzat da bi on i oni koji to žele ulovili dobra mjesta u kapelici na vrhu.

Na početku, kad još uspon i nije bio tooliki problem (osim same činjenice da su svi osim mene planinari i da pojam laganog uspona i tempa kojim se ide meni i njima nisu ni izbliza isti) pomogli su mi i problemi s presvlačenjem jednog novopridošlog, mlađeg planinara.

A onda je krenulo… Uspon. Fali zraka u plućima. Noge ubrzo odbijaju daljnje koračanje uzbrdo i svaki sljedeći korak mi se čini pretežak ili nemoguć. Naravno, zaostajem, dok neki od njih međusobno veselo razgovaraju o vrhovima koje su popeli otkad se nisu vidjeli – ja šutim i borim se za zrak. Ne znam srećom pravo značenje tog termina, ali recimo – predinfarktno stanje. Ana mi nabavlja nešto protiv bolova jer mi alarmantno pulsira bol u sljepoočnicama.

Vidjevši valjda moj izraz lica ostaje koračati samnom na začelju, ali ne ide mi ništa lakše… Priča mi bajku o Grafičaru kao sretnom mjestu na kojem nije zima, nema vjetra i može se sjesti. “Evo”, kaže “već se vide svjetla Grafičara!” Ja ih ne vidim, ali vidim puno zvijezda pred očima (nisu vidljive drugima, ove su samo moje). Znam ja gdje je Grafičar i dolaskom pred njega postaje jasno da nema tih svjetala koje je ona “vidjela”.

“A ništ’, idemo dalje, sad ima samo malo do vrha.”, kaže ona. Aha, samo malo.

Jednom smo se ipak popeli i sakrili se u zavjetrini zatvorenog restauranta i bilo je kao u raju. Sjedenje je podcijenjeno. Kuhano vino za okrjepu. Jedva sam se suzdržao da ne žicam pljugu planinara preko puta mene, iako ne pušim već godinama.

Kad smo (više sam) došli malo k sebi i predahnuli, postalo nam je hladno pa smo se prebacili u dio planinarskog doma sa prekrasnom velikom peći s otvorenim plamenom, gdje su osim nas zaklon od vjetra našli još neki drugi planinari. Čuo sam divljenje nekih od njih kad su shvatili da su Ana i njena ekipa iz PD Sokol jer su u tom svijetu poznati po hrabrim i divljim usponima.

OK, čekao nas je i još povratak dolje, ali dolje je bolje, zar ne?

I bilo bi lakše da ovaj put napred nisu prvi krenuli dečki koji nisu pogodili put kojim smo se penjali, što je čak i meni kao laiku bilo jasno još kod Risnjaka, ali sam se ipak nadao da znaju kaj rade. Uglavnom, produžili su nam spuštanje za barem pola sata. Kužim ja da njima to nije neka stvar, meni je već bilo svega poprilično dosta…

No jednom smo se i spustili, a još nije svanulo.

Rekoh svojoj dragoj supruzi da kak idemo svakih par godina da ću možda kod sljedećeg uspona bit umirovljenik. Međutim, moja draga supruga koja je uvijek htjela da svi idemo s njom u planine, će na to samo:

“Ne ideš ti više sa mnom. Kaj meni treba taj strah?“