9/12/2023
U samo našem kafiću u Sloveniji miriši najbolja kava i kroasani od pistacija s nugatom. “Adventska staza otvara se u 14 h. Što ćemo do tada?”, pita Bero, ovo je njegov izlet i predlaže Bledsko jezero. Nisam mislila da ću to ikad reći, no: “Niti slučajno. Na Bledu sam svaki drugi vikend, češće nego na Jarunu!” Kranjska gora, Villach, Pyramidenkogel nižemo prijedloge, a onda Lili pokazuje neodoljivu fotografiju dvorca na litici i dogovor je tu. Burg Hochosterwitz tj. dvorac Ostrovica.
Vozimo se mirnom dolinom, okružuju nas zasniježeni alpski vrhovi, a ispred nas izranja stijena visoka 160 m na kojoj kao kruna stoji velebni dvorac. Već ovaj prizor dovoljan je da djevojčici u meni srce poskoči, oko se zasjaji, a osmjeh zatitra i nije joj žao što je ustala u šest.
Prolazimo jedna po jedna obrambena vrata od njih ukupno 14, preko 5 pokretnih mostova iznad tzv. “vučjih jama”, divimo se starom kamenu, obrambenim kulama i pogledu na obrađena polja i šume visoke smreke. Nije nam teško dati doprinos za održavanje dvora. Na platou unutar zidina održava se adventski sajam, čuje se tradicionalna instrumentalna glazba.
Ovaj dvorac zahvaljujući poziciji, sustavu ulaska, a možda i ovom drvenom topu nikad nije bio osvojen. Danas za lakši dolazak vozi i panoramski lift.
Spuštamo se u unutrašnjost dvorca, u podrum. Ukrasi za bor od drveta, domaći sapuni i još razne drangulije koje ne volim kupovati, no jedan čaroban vrtuljak koji pokreće plamen svijeće zaslužuje biti dio mog doma i podsjećati me na ovaj dvor.
Djevojčica ide dalje.
Sat vremena kasnije prolazimo kraj Minimundusa, parka najpoznatijih svjetskih građevina u minijaturi i jezera Worthersee na 912 mnv da bismo se zaustavili na parkiralištu ispred vidikovca Pyramidenkogel. Ulaznica za najviši drveni toranj na svijetu visok 100 m je 16 €, a biramo uspon panoramskim liftom.
Tajanstveni su vidici odavde. Oblaci danas skrivaju vrhove Alpa od nas, ali nam otkrivaju otočiće na jezeru.
Strpljivo kružimo vidikovcem čekajući oštriju sliku, no dobivamo samo oštriji vjetar. Za spuštanje biramo 441 stepenicu, a mogli smo i toboganom – nije bilo gužve, tj. nije bilo nikog zainteresiranog da uđe u cijev tobogana za još 5 € i spusti se brzinom od 25 km/h. Malo mi je sad žao zbog toga.
15:15 Katschberg (1750 mnv) je popularni gradić okružen skijalištima s puno hotela i restorana. Bero odlazi kupiti termosice od 2 dl (25 € svaka) koje su ujedno ulaznice za jedinstvenu adventsku stazu – naš današnji cilj. Ovo bi trebao biti Božićni ugođaj kakav je nekada bio. Hladno je. Lako pronalazimo početak staze jer puno ljudi tu ide. Ako je suditi po obući uglavnom su to neplaninari. Lijepo je vidjeti obitelji s malenom dječicom, neka od njih hodaju, a neku vuku na sanjkama.
Istom širokom stazom jure konji vukući kočije sa putnicima. Najprije se čuju praporci obješeni oko vrata konja, zatim skladan prigušen topot kopita, a onda osjetimo vjetar i toplinu velikih snažnih konja. Gizdavi putnici nam veselo mašu iz kočija.
S druge strane u snijegu također konjska zaprega od 4 zlatna konja s kočijom daje nam lažnu čaroliju sadašnjosti, ali baš svatko od nas je barem na kratko ušao u tu kočiju.
Noć se spustila. Uz stazu je mala drvena kućica prigodno osvijetljena, a ispred nje kotao iz kojeg se dimi i mladić koji nam toči čaj u termosice. Slabo bi nas taj čaj ugrijao da Lili nije imala čarobni dodatak – rum. Duh Božića širi se mojim venama, grije mi srce, a i promrzle ruke.
U sličnoj kućici djeca izrađuju plišane igračke, a u sljedećoj na drvene privjeske možemo upisati svoju želju i objesiti je na bor ovdje ili doma. Ja ću doma da se ne zagubi i da ne zaboravim što sam poželjela! Oko nas čuju se razni jezici kao i na zagrebačkom adventu, puno je šetača iz našeg jezičnog područja.
Skupina mladih u kutu male grijane kućice na univerzalnom jeziku razumijevanja tiho pjeva meni nepoznatu pjesmu unoseći radost u dušu i smiješak na lice bez da razumijem riječi. Ne čuju se moderni komercijalni Christmas hitovi i električni instrumenti, niti se izvode pjesme na engleskom.
Na 4 km od početka, tj. na pola puta razveselio nas je planinarski dom. Nevelika, drvena kuća krcata ljudima, na podu treset, u zraku miris hrane i dobre volje, u kutu glazbenici s puhaćim instrumentima spremni za svirku. Ooo, pa ovdje se može nešto i pojesti. Promrzla sam i juhica će mi pasati, a vidim da je serviraju u malim starinskim lončićima. Promatram na šanku žena plača dvije krafne 18 €. To je taj božićni duh… Ljubav mi je dovoljna, juhicu više ne trebam! “Lili, daj ti meni lijepo dolij još malo božićne čarolije u moj čaj! ” Složili smo se da ćemo večerati dolje u restoranu. Nisu cijene puno blaže, ali je bilo mjesta i dobar izbor hrane.
U udobnosti kombija čavrljamo ili drijemamo. “Je li vam udobno? Dovoljno toplo?”, svako malo pita Bero. “Hm, noge su mi ledene već dugo. “Pripremio sam dekicu za svakoga, a imaš i dodatnu otraga. Nemoj da mi po fejsu pišeš da ti je u mom kombiju bilo hladno!”, šali se i insistira da se izujem i utoplim stopala. 🙂
Kao Pepeljuga sam se vratila doma pet minuta prije ponoći i zavukla u topli krevet jer samo jedno mjesto na svijetu se zove dom.
AvanturAna 