3/12/2023
Pahuljice su padale meke i guste, na široke ceste i stazice puste već danima. Prognoze su se mijenjale s loših na još gore. Novonapadalog snijega moglo bi biti oko 1 metar visine uz veliku hladnoću -12 °C. Baš nijedne preporuke za odlazak u slovenske planine nije bilo, a moj, naoko simpatičan, poziv na ručak na Lepu Komnu izgubio je svaki smisao kad se večer prije pokazalo da jedino ovaj tjedan u cijeloj godini Dom na Komni ne radi, Koča pod Bogatinom također. Usprkos svemu tome vozi se nas devetero kombijem, tj. Goran nas vozi. Na odmorištu Voklo, uobičajenom mjestu za kavu gdje obično sve vrvi od putnika svih vrsta, nema gužve, tek nekoliko hrabrih planinarki ide na Ciprnik.
8:05 Bled. Sjedimo uz mirišljavu kavu iza staklene stijene restorana s pogledom na najljepši slovenski otok. “Sjećam se jednom davno, još sam bio dječak, došao sam pješke do otoka – tako čvrst led je bio. Sve je bilo puno klizača, a konji su vukli velike saonice s turistima po jezeru.”, prisjeća se Robi, a mi ga gledamo s nevjericom. “Gospon, pomagajte!”, zaustavlja konobara u prolazu, “Jel’ se vi toga sjećate?” – “O, da, da!”, nadovezuje se konobar. “To je zbilja rijetko. Dogodi se tek svakih deset – dvanaest godina da je temperatura danima ispod -20 °C i onda se napravi debeli sloj leda. Že dolgo tega ni bilo videti. “, ima sreće Robi da to konobar može potvrditi.
Vozimo se pored Bohinja, jezera dugog 4 km, a s druge strane obale uzdiže se isto toliko zasnježenih planina čiji jasan odraz u jezeru oduzima dah. “Gorane, hoćeš malo stati za fotografiju?”, predlažem povrativši dah.
Hoće li ovo biti foto safari Slovenijom ili planinarski dan još uvijek je neizvjesno.
10:00 Ukanc, mjestašce nakon jezera na 650 mnv prekriveno je s petnaestak cm snijega. Dom kod Savice ne radi, na parkingu gdje ljeti jedva nađemo mjesto tek je par automobila, nitko ne naplaćuje parkiranje.
Šuma je savršeno zasniježena, blaga, čarobna i savršeno tiha. Nekako svečana. Uredila se za nas koje meteorolozi nisu uspjeli zaustaviti. Otvaraju se bijele serpentine, njih 48, koje je gradila austrougarska vojska. Uf, rat se u ovu idilu nikako ne uklapa.
Snijeg postaje dublji kako se penjemo. Pogled lijevo zaustavlja nas u koraku – otvara se vidik na Bohinjsko jezero ledenoplave boje, na stijenu Komarče slijeva i valovite proplanke Vogela na kojima smo lani Alex, Popec i ja bili jedini planinari između bezbroj turno skijaša. Malo ćemo ovdje predahnuti.
Kao i u svakom društvu svatko ima svoj tempo. “Gorane, hoćemo eksperimentalno naprijed pustiti one sporijeg tempa?”, predlažem odvažno. Koliko god svi znamo da je to najbolji način kretanja jako se rijetko primjenjuje. Sad nam puno bolje ide jer sporiji kad su prvi hodaju brže, a brži se ne hlade čekajući sporije, dakle svi smo na dobitku. “I evo sad Medeki vode nas!”, smijemo se i skladno napredujemo dok to Đurđici nije dosadilo: “Neću vas više voditi, spori ste!” Eto.
“Što kažete da zajedno čekamo Novu u Vrbovskom u podne? Ja sam lani bio i baš je bila odlična atmosfera. Nešto odhodamo prije toga i dalje se zabavljamo.” – “Odlično Envere, zauzet ću se za tu ideju!”, još nikad nisam čekala Novu u podne, uvijek u ponoć. Vrijeme je da to promijenim!
Snijeg postaje sve dublji, slabašne smreke teško podnose teret zime. Otvara se pogled na dom na Komni, a lakše je hodati kad je cilj na vidiku.
13:30 Nismo prvi koji smo zakoračili danas na terasu Doma na Komni, no snijeg na klupama i stolovima je netaknut kao i svuda oko nas dokle pogled seže. U zimskoj sobi skidamo ruksake, vadimo tople čajeve i sendviče, a oči prate kutiju domaćih kolača jer domaće nam najbolje paše! Hvala Đurđice!
Produžit ćemo dalje zavojitom stazom bez uspona upijajući netaknuta snježna prostranstva Bogatina, Mohavšeka i Bogatinskog sedla sretni da je naša hrabra odluka da ovako iskoristimo dan nagrađena, zapravo, odličnim vremenskim uvjetima. Visina snijega je cca 40 cm, uz lagani minus bez vjetra.
15:00 Da bismo se spustili prije mraka, koji pada u 16:15 trebamo krenuti odmah, a tu je i jedan bolni kvadriceps, zapravo, nova prilika za Enverovu energetizaciju. Dotična se spustila trčeći. Je li trčala zbog Envera ili je trčala od Envera nećemo nikad saznati, no važno da je bilo djelotvorno. 🙂
Još ćemo ostaviti trag svojih stopa na terasi s pogledom, a ponijeti uspomene na jedan lijep dan i nova prijateljstva.
Spustili smo se za 1 sat i 15 minuta, ni sama ne znam kako, i tako potvrdili da je život kao planina – polako se penjemo, a brzo spuštamo.
“Hoćete krug oko Bleda ili restoran?”, dajem na biranje. Gladni su uvijek glasniji i pobjeđuju. To je valjda zato što su gladni, a znamo da kad si gladan nisi svoj! I tako nam se na putu ukazala gostilna i pizzeria – pravo mjesto za nas. Tradicionalnog uređenja, ugodno topla i mirišljava u božićnom ruhu.
Odlazeći gotovo svaki vikend u planinu, odlazeći od kuće, od obitelji pitam se ponekad: “Od čega bježiš? Što ne valja?”, no nije to bijeg to je povratak, vraćamo se tamo gdje pripadamo! Hvala Bogu da sam to pročitala i sad mogu mirne duše planirati sljedeću subotu u božićnoj atmosferi Katscberga.
AvanturAna 