Uspon na 1. kamp – 18/6/2023
“Planina bola” na turskom, “Vatrena planina” na kurdskom, a znana i kao “Majka svijeta”. Prvi put ispenjana 1829., a do tad se vjerovalo da je jedino Noa stao na njen vrh te da nikom drugom tamo nije niti mjesto.
9:30 Ostavljeni smo na 2200 mnv, kombi se vraća natrag u grad, a naša prtljaga i hrana za sljedeća 4 dana premještena je na konje. Nije nam to drago zbog konja, ali to je jedini način za nas. Već s prvim korakom Zeki mijenja dinamiku kretanja u slow motion, kao da se pritiskom gumba prebacio. Moram se jako kontrolirati da ne brzam. To je taj adaptacijski korak kojim nas vodi u visine.
Lagala bih kad bih rekla da je priroda očaravajuća. Najjača erupcija vulkana u doba poslije Krista bila je 1840. g. te uništila sve ipred sebe. Zbog toga su sve strane planine bez drveća. Nisko kamenje viri iz skromnih travnatih površina, cvjetići su rijetki, nebo sivo, a daleko ipred vrh Ararata i dalje čuva neotuđiv oblak od jučer. Zato smo tu mi – veseli i prpošni u slow motion koraku. Čaj, kava, Coca Colla u birtiji na putu i ples. Da, naš vodič Zeki nam pušta kurdsku glazbu i vodi kolo naokolo. Možda je bio pogrešan korak ili bi bez toga bilo još gore – ne znam, uglavnom, nakon plesa počinje padati kiša. Dosadilo mi je stavljati i skidati kabanicu te vadim kišobran. “I have naver sean ambrela on Ararat!”, govori Zeki i evo ga!
14:00 I tim usporenim korakom bez ubrzavanja disanja popeli smo se do kampa 1 na cca 3400 mnv. Razveselilo me da možemo birati između velikog šatora za desetero i malih za po dvoje. Nas petero iz Hrvatske i svih petero iz Turske popunili smo veliki šator. Idem malo prošetati naokolo. Okruženi smo snijegom. Vulkansko kamenje ovdje je ogromno, slikovito i iznenađujuće toplo. Nebo se zaplavilo i otkrilo vrh Ararata do kojeg vode naoko blago zaobljena pitoma snježna brdašca. Jesu li zaista takva? Sjela sam na kamen da osluhnem tišinu, da pogledam u daljinu i upijem toplinu kamena. Zovu me. Užina je.
U šatoru je dugačak stol pun suhog i svježeg voća, slanih i slatkih grickalica, svega u izobilju i čaj. Veselje i zajedništvo.
A što sad? Glazba i ples. Najprije laganini uz kurdski ritam vrtimo bokovima. Bolje bi mi bilo da sam umjesto kondicijskih priprema za ovu pustolovinu obnovila vještinu trbušnog plesa. No ima u našim redovima puno skrivenih talenata. Sve je zvonilo i od smijeha se orilo kad se Božana dočepala marame s dukatima od kolegice Turkinje i zatresla bokovima.
Selimo se na drugi podij. It is a zumba time! Marina je instruktorica zumbe i vježbamo njenu koreografiju. O, da, i cure i dečki, Hrvati, Turci i Kurdi. Svi nastojimo oponašati zavodljive virtuozne Marinine pokrete nadajući se da izgledamo barem upola kao ona. Samo se Tihi, njen muž, izvlači na snimanje, a zapravo drži situaciju pod kontrolom!
Naši vodiči su ujedno kuhari, konobari i zabavljači, sve po potrebi. Trenutno peku roštilj. Imamo i šefa kuhinje za delikatesnije obroke. Konji su se vratili u nizinu u pratnji jednog mladića i tri ogromna psa. Pitam Zekija. “Zašto psi?”- “Da čuvaju konje.” – “Od koga?” – “Od vukova.” Mogla sam i bez te informacije. “Wolf have to eat, you know Anica, that’s the life!”, objašnjava mi. Mislim da neću trebati po noći na wc.
Nakon ukusne, preobilne večere ostajemo se družiti u šatoru. Upoznavati nove ljude veliko je bogatstvo. Dijelim normabele za spavanje. Nisu obavezni. Kolegica iz Turske baulja, ništa nije jela, visinska bolest vlada njome. Tihi dila jače supstance.
Idemo na spavanje. Ma, nije to baš istina. Istina je da se uvlačimo u vreče za spavanje i mirujemo. Slušamo vjetar kako tutnji i lamaće stijenkama šatora. Pratim povijene siluete kako izlaze van, rekla bih povraćati. Čekam da mi dođe san na oči ili da svane jutro pa da mogu ustati. “Jesi čula kišu?”, pita me prijateljica kad se razdanilo, – “Nisam, mora da sam zaspala.”
19/6 – Aklimatizacijski uspon sa 3400 m na 4200 m i povratak u 1. kamp
Nakon doručka uzimamo launch pakete (voćka, dva slatkiša i sok) i oko 9h krećemo na aklimatizacijski uspon na 4200 mnv.
Onim istim usporenim korakom lagano gazimo i sigurno napredujemo prema svom cilju. Kamenu stazu smjenjuje snježna. Da, diše se teže i dublje, a pauze su češće.
Prolazimo pokraj kampa na 3800 m, gdje ćemo se sutra preseliti. Dosegli smo naš današnji cilj 4200 m. Tu je Zekijev kamp koji ne možemo koristiti jer je zatrpan snijegom. “Možemo još malo dalje ići?”, pitamo. “Yes, if you want!”, iznenađen je naš vodič.
Mnogima je Triglav najviše što su bili, nekolicina nas je stala na najviši vrh Atlasa u Maroku ( Toubcal 4164 m), dvoje na Monte Rosu, samo je Neva ispenjala dva pettisučnjaka. Već sad sam više nego što sam ikad bila. Kako ću podnijeti tu visinu sutra? Kao Scarlett O’Hara u filmu Zameo ih vjetar govorim sama sebi: “O tome ću misliti sutra…”
11:30 Ples na vjetru protiv hladnoće i pokret prema dolje. Pitam Zekija koliko puta je bio na vrhu 439 puta. “Znači, s nama će ti biti 440. put?” – “Yes, insallah!” tj, “Da, ako Bog da!”
Nakon užine u kampu 1 govori mi važno Zeki: “Pozovi svoje ljude da dođu s derezama. Moram vidjeti da ih svi znaju staviti. Zatim ćemo vježbati hodanje u navezu.” To je za slučaj da magla i noć učine da ne vidimo jedni druge pa da se netko ne izgubi, nego smo povezani užetom.
Ne želim si to vizualizirati. Idem se opustiti na svoj kamen, pronaći lijepi cvijetić i zaboraviti…
Iza večere vadim karte za Uno, Bellu i kocke za Jamb. Složila se ekipica za Uno, a Ismail je rado uzeo karte za Bellu za svoju ekipu. Na kraju dana, punog želuca s uvijek prisutnim čajem bez brige za sutra lako je smijati se. Najviše volimo kad Neva pobjeđuje jer njeno je veselje izvor veselja za svakog od nas. Lako je jer sutra se penjemo u kamp 2 na 3800mnv putem koji smo već prošli danas. Ne osjećaju se svi baš super, neki ne mogu jesti i mučno im je, a i gavobolja je tu.
20/6 – uspon na 2. kamp
Radno jutro je u 1. kampu. Sve osobne stvari pakiramo na konje, kao i šatore, lonce i hranu. Dan je vedar, topao i vrh Ararata je bez oblačka. “Da je barem takvo vrijeme sutra kad se penjemo.”, želja je svakoga od nas.
Do kampa na 3800 m trebalo nam je dva sata.
Postavljamo šatore, tj. oni koji znaju pomažu: “Evo kuću sam vam sagradila!”, ponosna je Aleksandra A., a Lili i Marina vježbaju pozu za vrh. Dobro da sam ih snimila sad.
Više mi nije do grickalica, čaj pijem jer treba piti puno tekućine zbog kisika u njoj. Zeki nam ozbiljno daje upute za dalje: “Sad ćemo se odmarati u šatorima do večere. Odmor je važan za aklimatizaciju. Večera je u 16h. Zatim idemo spavati do 23h. Tada će biti serviran doručak i u ponoč startamo. Morate imati dereze u ruksacima, stavit ćemo ih na noge kasnije. Ako ih netko zaboravi, vračam ga natrag. Je li sve jasno?” – “Jasno.”
Povlačimo se u svoje tijesne odaje. Sandra , Lili i ja jedva stanemo. Kopamo svaka po svojim stvarima, sve smo rasturile. Pripremamo odjeću za uspon i razgovaramo svaka sama sa sobom. “Tu mi je lampa. Koje čarape da uzmem? Hm, trebam imati rezervne rukavice pri ruci, gdje mi je sad magnezij, ne mogu ga naći…nigdje mi nema grijaća, a sad su bili tu! Bacamo se u horizontalu s namjerom da uhvatimo san. Odjednom se prolomila snažna grmljavina i zasipaju nas snježne kuglice – ni snijeg niti tuča. Ne mogu vjerovati, pa nigdje oblačka nije bilo!
Večera u 16h. Jedem ja tijesto, a tijesto jede mene. Tražim da nam pripreme svima topli čaj za uspon. Napunit će nam termosice, obećaje kuhar. Idemo spavati od 17h do 23h. Bit će to luda noć!
21/6 Uspon do vrha i povratak u hotel
Ustajanje u 23h. Negdje dolje svjetla grada Dogubeyezita jasno svijetle. Iznad nas tisuće zvijezda. Svi smo u šatoru na doručku. Vrijeme leti. Treba ruksak na leđa staviti. Vodiči nam popravljaju kape, kontroliraju nas. “Idemo!”, kaže Zeki, blago puhne u zviždaljku i krene svojim usporenim korakom. Idem iza njega. E, ako ovo nije luda noć, ne znam što je!
Hodamo. Vruće nam je. Pauza za skidanje. Prepoznajem kamp na 4200m od jučer. Udišem duboko ledeni zrak, jednako duboki izdah, gutljaj vode s vremena na vrijeme. Ne brine me upala grla, ma može i upala pluća, samo da preživim. “Pijte vodu, ekipa i dišite duboko!”, jedino je što mogu reći. Povremeno dignem pogled i osvijetlim uspon ispred, tj. iznad nas i komentiram: “Valjda zato i hodamo po mraku da ne vidimo kolika je strmina.” Već 4 sata hodamo, po snijegu sve vrijeme, a još nismo na granici vječnog snijega koja je tek na 4900 m.
“Sad ćemo staviti dereze.”, odlučuje prvi čovjek. “Odite naprijed da i mi stanemo na ravno.”, govori Alex, “Nema ti tu nigdje ništa ravno.”, odgovara tiho Tihi. Pazim da mi ne odlete, štapovi, ruksak ili dereze. “Tko je rekao da je ovo lagani uspon malo nas je prevario.”, složit ćemo se kasnije svi, “ili je ljetni uspon toliko lakši.”
“Prebrzo idemo.”, govorim Zekiju kad vidim da smo se razdvojili i hoću puknuti od smijeha jer mi već hodamo puževim korakom i gotovo da sporije nije moguće hodati, a da ne stojimo. Sada još i zadržava nogu u zraku prije spuštanja.
Dnevna svjetlost potjerala je noć. Sve je bijelo. Tihomir nas redovito izvještava o nadmorskoj visini. Napredujemo. Stanemo da popijemo čašu vrućeg čaja svakih sat vremena. “Još malo i bit će ravnije.”, kaže mi Zeki, a ja brže bolje prenosim dalje jer svi to volimo čuti. Da, bilo je ravnije, nakratko.
Nekome se dereza odvezala, pomoćni vodiči sve rješavaju. Stali smo, zapravo dosta stojimo i smrzavaju mi se ruke. Zeki mi skida rukavice i grije mi ruke svojim dahom. Vjerovati ne mogu, a drugi skida rukavice i navlači ih na moje. Da, ovako se može hodati!
Pridružila nam se grupa planinara, koja se izgubila, jer samo najbolji vodiči mogu u ovoj bijeloj cjelini oblaka i snijega pronaći pravi put ka vrhu. Kraj se ne nazire. Posljednjih 150m visine savladavamo još sporijim kratkim koracima i jedan po jedan stupamo na vrh u nevjerici: “Zar je moguće da je gotovo? Da smo uspjeli?” “Congratulation!”, grli me Zeki sa širokim osmjehom na licu, vadim mobitel za selfi, znam da to voli. Da, plakala sam sa svima. Grlimo se, a jad i sreća teku niz lice zajedno.
Neva, je lani bila na na Kiliju i ovo joj je neusporedivo teže. Tihomir bi se deset puta popeo na Vrtaču lakše nego ovo. Nekoliko raspršenih fotografija i Zeki već govori: “Moramo se požuriti da se sigurno spustimo s planine.” Bilo je to 7 sati i 30 minuta bijelog uspona. Temperatura -10 C, osjet -18 C.
Ma, ne treba mi fotka za sjećanje! Može li se to zaboraviti?
Prema dolje oblaci su se razmaknuli i nebesko plavetnilo uljepšalo nam je vidike.Nekome se posrećilo da ga do kampa sanjkaju, dok drugi moramo hodati. Da, treba i to znati!
Moj mob je pao u snijeg i smrznuo se stoga su sljedeće fotke od Neve, Tihog i Božane.
Da, lako je sad se zafrkavati! Spuštamo se 4 sata do kampa, pakiramo stvari koje odnose konji, a mi ćemo i opet pješke. Kamp je krcat novim avanturistima, uključujući nekolicinu iz Zagreba i mnoštvo iz Slovenije. Sretno im bilo!
18:00 U hotelu smo. Konačno. 17 sati smo hodali, a da nismo pošteno sjeli. Kupka i zajednička večera u hotelu, ljuta naravno. Za desert sam nam pribavila baklave okladom s Ismairom tijekom spuštanja. 😉 Slasne! Opraštamo se s Turcima i idemo dalje, neki prema Iranu na Damavand, a neki u grotlo vulkana Nemrut jer sutra je novi dan…
P.S. Šaljem poruku obitelji: “Evo, svi smo se uspješno popeli i spustili s Ararata. Bilo je to najteže planinarsko iskustvo u mom životiću i lijepo molim, ako me opet spopadne slična vratolomija učinite sve da me spriječite.” Zbog slabog WiFi-a poruka je otišla tek oko 4h. Do tad sam se već naspavala i slala fotke, a muž se probudio i nazvao me. “Znači visine kao Kili i niži vrhovi Himalaje te više ne zanimaju?, pita, a s druge strane tišina…
AvanturAna 
Vrhunski!!!😁🍻
Sviđa mi seSviđa mi se
Svaka čast!!! Pravi pravcati planinarski podvig i uspjeh!
Sviđa mi seSviđa mi se