16-17/6/2023
21:30 Odvojili smo se od zemlje, poletjeli. Pozdravili se s najbližima, krenuli. Novu obitelj – jedanaesteročlanu stvorili. Poželjeli smo avanturu, ostvarili je!
Let iz Zagreba do Istanbula od 2h10min ugodnijim čini delikatesan obrok i najavljuje gurmanske dane na istoku Turske. Na velikom Istanbulskom aerodromu 6 sati čekamo let za Igdir. Drijemamo. Vrijeme do ukrcaja nam je proletjelo. Nekome je i avion skoro odletio, no nije ovo film i nitko se neće izvući od predviđenog putovanja. “Znam ja gdje je zaspala!”, govori Neva. “Idem s tobom, moramo je naći!” Trčimo Neva i ja velikim aerodromom da stignemo na vrijeme, budimo je iz sna i sad ju zovemo Kevin. 🙂
Koliko je god bilo stresno donijeti odluku i kupiti karte, toliko je samo putovanje proteklo lagodno i bestežinsko. U jednom avionu večera, u drugom doručak i evo nas u Igdiru nakon 2 sata leta, a točno na vrijeme u 8:40. Nisam dobila filmski doček s imenom na papiru, ali jesam topao zagrljaj što je više od očekivanog ;). Sljedećih 9 dana naši su životi u njegovim rukama. Najvažnije za sad je da Zeki i prijatelj mogu savladati naše preteške torbe.
Voze nas u hotel u Dogubayazit, gdje ćemo ostaviti stvari, a zatim idemo vidjeti gdje se to nasukala Noina arka 2500. g. prije Krista. Prema Bibliji Noa je bio patrijarh, 9. u nizu nakon Adama (prvog čovjeka) poznat po svojoj pobožnosti i pravednosti zbog čega ga je Bog odlučio poštedjeti nakon donošenja odluke da uništi čovječanstvo zbog grijeha. Bog je naredio Noi da sagradi veliko plovilo u koje će smjestiti po par od svake životinjske vrste kao i svoju obitelj: ženu, tri sina i njihove žene.
“I potop bijaše 40 dana na zemlji, a vode su rasle i nosile korablju te se izdigla ponad zemlje… Vode vladahu zemljom 150 dana… Tada korablja sedmog mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu počinu na gorju Ararata.” – citati iz Biblije.
2010. g. grupa istraživača tvrdi da je pronašla tragove biblijskog broda na planini Ararat. Dokazi su, za sad, nedostatni.
Istodobno gledamo kao na dlanu naše sutra – naš Ararat. “Ja sam budućnost. Da li ti se sviđam?”, propituje Bare odluku u mojoj glavi.
Grad Dogubeyezit nalazi se podno planine Ararat, koju vidimo sve vrijeme, a 35 km od granice s Iranom. Vozimo se do palače Ishak Pashe. Oduševila me vanjskom arhitekturom, grandioznošću i uklopljenošću u planinu, no labirint podrumskih prostorija (tamnice) odaje da se ovdje nisu lijepe stvari događale. Gradnja svejedno oduševljava i predstavlja povratak u prošlost.
Izlazimo izvan zidina. Ovdašnja đamija nalazi se na najljepšem mogućem mjestu, a nasuprot njoj je groblje.
“Jeste za jednu kružnu šetnju?”, pita Zeki. “Yeees!”, jer “Kružno, uvijek kružno.” naš je moto. Već vidim da ćemo se dobro slagati! Prolazimo pored obitelji koje su ovdje došle na piknik. Sjede na dekama, peku povrće i meso na roštilju i pozivaju nas da im se pridružimo. Nismo prihvatili, ali smo zapamtili tu velikodušnost Kurda.
“Jeste za čaj?”, pun je dobrih ponuda naš vodič, s kojim sam do danas komunicirala jedino preko messenger poruka.
Čaj s pogledom serviran u staklenim čašama miriši na “još” te je stigla još jedna runda. Nije nam dao da išta platimo. Pristajem uz uvjet da mi častimo večerom. “We will see!”, smješka se Zeki, pravo ime mu je Zekija.
Restoran u koji nas je odveo raspametio nas je rapsodijom okusa i mirisa. Najprije predjelo – ljutkasti namaz od povrća pomiješala sam sa povrćem za salatu narezanim na kockice. “Jedete li to ovako?”, pitam Zekija. “Noooo!!!”, ne može vjerovati. Umak se jede s toplim, tek pečenim kruhom nalik našim mlincima, a salata kao salata. Glavno jelo je često dosta ljuto, a pije se ayran – mliječni napitak sličan jogurtu, tek rjeđi, uglavnom nešto novo za nas. Ubrzo ćemo ga mnogi zavoljeti. Vino, pivo i žestice nisu dio ponude. Nismo isprobali koliko je grad siguran za turiste jer nas ne ostavlja same niti na trenutak. Na putu do hotela na ulici kupuje od poznanika domaće marelice. Odmah ih daje oprati i do hotela smo ih već pojeli. Bile su prefine! U vrtu hotela upoznali smo petero Turaka (dvije žene i 3 muškarca) s kojima ćemo dijeliti avanturu uspona na Ararat. – Inšallah!/Ako Bog da!
Dan je završio snažnim pljuskom i dugom fotografiranom s balkona hotela, a s pogledom na naš vrh, na usnuli vulkan, na jedinu svjetsku planinu koja stoji samostalno, na dva vulkanska stošca spojena zajedno (Veliki Aratat 5165m i Mali 3896m). Udaljenost između kratera je 11 km, no ta se staza ne koristi.
7:00 Nakon doručka odlazimo iz hotela s planinarskom opremom koju jedva podižemo s poda. Kombijem nas voze 1 sat do polazne točke uspona na 2200 mnv. Ovdje će naš teret – torbe preuzeti konji, ali postoji i drugi teret od kojeg nas nitko ne može spasiti. To je teret brige, neizvjesnosti i odgovornosti. Hoće li nas vrijeme poslužiti? Puno je snijega ove godine. Umjesto da se topi on i dalje nemilo pada. Hoće li naša tijela izdržati područje sa smanjenom gustoćom kisika? Što ako nešto ozbiljno krene po zlu? Jesmo li kondicijski dorasli situaciji ili smo tek žabe koje su podigle nogu gledajući kako potkivaju konje? Taj mi je teret puno teži od 15 kila planinarske opreme.
Nastavak: Ararat 2. dio – Jer mi to možemo!
AvanturAna 
sjajno…i znam ko je Kevin
Sviđa mi seSviđa mi se