NP “Sjeverni Velebit” iz Gornje Klade, Zavižan, Premužićeva, Brisnice

7/5/2023

Nedjelja je. Ustajanje u pet ponekad je najteži dio planinarenja, a bez toga ne ide. Okupljanje, upoznavanje, vožnja uz ugodne razgovore, kavica na Brinju – više ni ne znam koliko je sati. Prelazak na morsku stranu uvijek izmami usklik oduševljenja  “Mooreee!” kao da ga vidimo prvi put u životu. Nadam se da se to neće nikada promijeniti.

9:00 Aute napuštamo u selu Gornja Klada (399 m), obuvamo se za planinu i krećemo kamenom, davno sagrađenom, stazom za potrebe pastira i stada prema hladnijim i rodnijim područjima Podgorja.  Takva staza vodi iz svakog morskog sela u zaleđe na Primorsku terasu, gdje je ljeti klima ugodnija, a zemlja plodnija.

Velebit miriši na vrisak. Krase ga iris, orhideja, planinski jaglac, majčina dušica i još razni drugi veseli cvjetovi. Iz tek zazelenjelih krošanja čuje se muzika. Pjev ptica. Znoj pomiješan sa zaštitnom kremom visokog faktora nepodnošljivo me peče za oči.

Na Ciganištu, na raskršću puteva iz Velikih i Malih Brisnica te Gornje i Donje Klade lički Romi su nekad davno nudili zanatske usluge u zamjenu za što-god su stočari mogli ponuditi. Danas još nikog nismo sreli na našem putu iz Gornje Klade. 🙂

Ispod izvora vode, što je ujedno i izvor života , a po nalogu austrougarske carice Marije Terezije sagrađena su dva bunara za potrebe kako ljudi tako i životinja. Stočari su mjesto zvali Živa vodica. U blizini su ostatci njihovih stanova.

10:45 U selu Babrovača prkosi zaboravu najveća i najljepša kuća na Primorskoj terasi – kuća obitelji Vukušić. Ima pogled na more, a ispred nje je malen obrađen vrt. 

Nakon kratkog odmora ustajem uhvatiti koju fotografiju, potražiti zanimljiv kadar. Svojim kretanjem uplašila sam zmiju na zidu staje – pobjegla je među kamene blokove. – Ona je uplašila mene – odskočila sam i pobjegla na drugu stranu. – Moj vrisak je prenuo cijelu ekipu i sad smo svi opet na nogama. Gazimo prema Zavižanu!

12:45 Izašli smo iz šume. Na toploj travi, na livadi ispod planinarskog doma Zavižan je mekano, molto morbido rekli bi Talijani. Evo kakav je meni ovaj uspon bio:

Sjedimo oko stola na sunčanoj terasi s pogledom na Veliku kosu, Jadran, Rab, Sveti Grgur i Goli otok. Prilika je ovo za ručak. Ručak iz ruksaka. Dom tj. njegov domar i meteorološki izvjestitelj g. Vukušić ne nudi hranu, no nudi poznatu rakiju i sva ostala popularna pića.

“Hoćete na Kosu, Balinovac i Veliki Zavižan ili Premužićevom do Rossijeve kolibe i povratak preko Brisnica?”, pita Dubravko. Biramo drugu opciju. Brisnice baš dobro zvuče!

Premužićeva staza duga je 57 km s prosječnim nagibom 10%. Proteže se hrptom planine od Zavižana do Baških Oštarija i smatra se najljepšom stazom Velebita. Njena veličanstvenost je i u lakoći savladavanja kroz inače teško pristupačne krške predjele Velebita.

“Premužićevu se prolazi jednako brzo s turističkom i planinarskom grupom jer je sve neodoljivo privlačno za fotografiju.”, komentira prijateljica Jasminka, koja je danas prvi put s nama. Da, slažem se: – Ti fotogenični putevi koji se provlače između kukova, a iznad vrtača i neistraženih jama. – Smreke koje se bore, a rastu iz kamena. – Bijele stijene između kojih se otvara put u novi svijet.

Inženjer Ante Premužić i njegova ekipa zaslužili su vječnu hvalu i slavu za gradnju ove staze, a današnji majstori imat će priliku dati svoj mali doprinos jer staza se na jednom mjestu odronila pod utjecajem snijega.

Rossijeva koliba (1580 m) je kameno sklonište u slučaju nužde, a za nas primamljivo mjesto za odmor. Samo što smo se opustili i osjetili tople sunčeve zrake na licu šef već zove: “Ajmo, tko hoće na Pasarićev kuk?” To je 60 metara visoka okomita stijena, a 10 minuta uspona. Krenula sam, ali ne osjećam zov. Danas vježbam reći “ne”. Možda drugi put. Danas mi je stijena previsoka i noge nekako kratke. 🙂

Uzbudljivo je, čitaj – naporno, penjati se morskom stranom do velebitskih vrhova. Spuštati se prema moru je manje uzbudljivo, ali je zato prekrasno. Danas se spuštamo u Velike Brisnice. Najprije šumom u koju se vračaju boje, zatim kamenom stazom pastira uz miris vriska i cvjetiće majčine dušice od kojih ću sutra popiti čaj. Pogledi su daleki, um se umirio, noge same hodaju. Pratimo zalazak sunca, a boje se mijenjaju, iz plave u rozu, preko zlatne do nestajanja…

A bilo je to cca 30 km i 1900m visinske razlike.

P.S. Svu filozofiju oko obuče: đonovi za ovu i onu podlogu, za duža i kraća planinarenja, vibram đon, Goretex membrana demantirala je prijateljica koju sam pozvala na današnji izlet. Izvadila je iz kutije gotovo nenošene gojzerice, a na pola puta ostala bez đonova. Polijepila sam to koliko sam mogla trakom, no kratko je to pomoglo. Uglavnom, prošla je desetak kilometara gotovo bosa po ozbiljnoj kamenoj stazi, tek manji dio stazom od lišća i tako postala junakinja dana te pokazala da su zapravo dovoljne dobre čarape! 🙂

Kad je T. Guillments rekao: “Za planinarenje trebaš posebne cipele i pomalo posebnu dušu.”, vjerojatno je mislio na čarape! 😉