Nešto novo

Eto, volim reći “da” i volim nova iskustva, a Lili, prijateljica planinarka i veslačica šalje poruku u grupu: “Ekipa, ako želite probati nešto novo 29. 4. je utrka Dragon čamaca na Jarunu i trebamo još posade. Kratka je i nije teška. Svatko to može!”

Govorio mi je um: bojiš se duboke vode – nije to za tebe, ne skačeš u vodu nikad – okani se toga , uznemiriš se ako te poprska – zaboravi, no nije imao nikakve šanse pored brzog prsta koji je već pisao ” Da, da, ludnica!” Vijest dana odmah sam podijelila s obitelji, a oni su bili puni podrške kao i uvijek. I tako – sad ne mogu nazad.

Teška koraka približavam se Jarunu i prvom treningu/probi s jedinom željom – da se odgodi! Kakav je to uopće čamac? Taman mi treba da padnem u hladnu, mutnu, jarunsku vodu pa da me omotaju stabljike lopoča i zadrže pod vodom dok me otvorenih usta gleda svima znani som Jura! Odgođeno za sutra. 😉

Dragon nas je dočekao s petnaestak centimetara vode, nadam se da mu to nije navika. Izvadili smo vodu kanticama te se ukrcalo nas desetak. Neki veterani veslanja, tri planinarke prvi put s veslom u ruci, a na kormilu Nikica sin najvećeg hrvatskog kanuiste Matije Ljubeka. Matija je bio jedan od najuspješnijih hrvatskih sportaša uopće, a jarunska aleja nosi njegovo ime.

Prvi pogled na čamac je obećavajući – ako  dvoje može sjediti jedan do drugog, a sveukupno 14-ero veslača – čini se da nije prevrtljiv. 😉

Boravak na vodi je bio ugodan – voda čista, zelena, mirna, soma Jure nigdje. Tek jedna malena kornjača pliva površinom, mama patka panično odvodi svoje pačiće dalje od nas, a labudovi nas ne šljive. Idila. Ritmični pokreti vesala sredinom Jaruna, mir i lakoća kretanja. Ugoda. “Pogledajte kanu desno. To su buduće olimpijke, sestre Jurković.”, skreće nam pažnju Dražen, naš trener.

Mokri od Jaruna, jer ovo je ipak vodeni sport, slušamo posljednje upute trenera Dražena: “Najvažnije je uhvatiti ritam. Svi moramo raditi isto.” A naša pažnja bježi na muški tim koji ulazi u lađu pored nas. Izgledaju kao utrenirani manekeni. “Hoće netko veslati za nas u subotu?”, pitamo. ” Nemoguće, i mi se natječemo.” Dakle, po rezultat ne idemo jasno je! 😉

Subota je. 1. međunarodni Dragon boat cup Zagreb započeo je. Okupilo se 12 ekipa iz Metkovića, Siska, Slovenije, Zadra itd. Ekipe broje do 14 veslača različite dobi i spola te obaveznog bubnjara i kormilara. Svaki tim je u drugoj boji. Mi smo raspoređeni u dva tima, dobili smo plave majice i ime Hendrix mix. Drugi naš tim zove se Rapski zmajčeki. Utrka je duljine 250 m, a takmiče se po tri Dragona u jednom startu. Prvu, klasifikacijsku, vožnju nismo najbolje odradili, no u drugoj smo uhvatili ritam. 🙂

Veslali smo 1:21 minutu, a koliko je to najbolje je usporediti s vježbom izdržaja. Tko nije radio plenk ne zna što je jedna minuta, a ovo veslanje još i malo podiže ljestvicu. Nagrađeni smo ukusnim ručkom.

Pobijedili su manekeni koje smo sreli nakon treninga (1:06 min), najsimpatičnije su bile dvije ekipe starijih Zadranki u rozom, a možda ću ja najdulje pamtiti ovo natjecanje. Upoznala sam novi sport i krasne, strastvene ljude koji su me savim jednostavno primili u svoje redove. Bilo je to moje prvo natjecanje u životu i odmah međunarodno, a sve zato jer sam rekla “da”!