4/4/2023
11:00 Ispod brežuljka na kojem se smjestio stari grad Buzet počinje staza 7 slapova. Počinje od mosta, a kad ja vidim most moram ga prijeći. I tako smo stazu započeli na krivoj obali. To nam je postalo jasno nakon desetak minuta. Dočekali smo priliku za prijeći na drugu obalu po kamenju koje strši iz vode. Nekome prilika drugome je neprilika! Nekome je smiješno , nekome je lijeva gojzerica poplavila. “Dobro da sam ponio rezervne tenisice i čarape za ovakvu situaciju.” Ili “Da nisi računao na ovakvu situaciju i ponio rezervnu obuću ne bi je ni bilo!” 🙂 I tako, sad možemo nastaviti dalje.
Staza vodi preko rijeke, a pored Komarovog mosta, koji nije u funkciji, znači preko dasaka u vodi do prvog slapa Zagon. Vide se zatvoreni otvori rudnika ugljena, a blizu je Modro-zeleno jezero i slapić Bačva. 15 min dalje ugodnom stazom kroz očuvanu prirodu prska nas najveći slap imena Velika peć. Visok je tridesetak metara.
Kamenom stazom penjemo se strmo uzbrdo. Osigurana je sajlom i ponekim klinom za sigurniji oslonac. Zanimljivo! Nisam to očekivala, a nije ni moj muž. 😉 I nije sretan, ali ima dvije ruke i dvije noge, snalazi se. Dižemo se iznad stijena kanjona. Posebna je ova staza. Više od očekivanog. Divlja je, prirodna.
Mala peć je maleni slapić, četvrti, uklesan u visoke stijene. Ta prva 4 slapa zapravo se nalaze na rijeci Pivki, koja je pritoka Mirne, znana i kao Draga. Srećemo grupu mladih stranaca, izmijenimo poneku na engleskom i pitam ih odakle su – iz Australije – ne mogu vjerovati! Napoleonov most možda je građen u doba Napoleona, a možda nije. Struka nije sigurna. “Slikao se s rukama u ovoj pozi.”, siguran je Dražen.
Do nastanka lude pjesme ŠČ nisam primjećivala upotrebu te kombinacije glasova u našem jeziku, a sad ju srećem na svakom koraku – ruševine sela Ščaveti.
Da se ne bojim zmijskog ugriza i nedostatka vremena posvetila bih se branju šparoga. Ima šparožina pored staze, stoga vjerojatno i šparoga. Povremeno vidimo i berače dok se približavamo starom, ali živom selu Kuhari. Ne znam je li žiteljima ovdje lijepo živjeti, no nama je divno ovakav život vidjeti.
Spuštamo se šumskim putem. Na raskršću puteva ne vidimo razloga koji put odabrati, nema nikakvih oznaka, no nailazi par Nijemaca i nakon kratkog razgovora idemo za njima. Nikad nećemo znati je li to bila pogreška.
Razgovaramo o predahu u selu Kotli, o mogućem ručku ako jedini restoran na putu radi i ako imamo dovoljno vremena za to. Kroz granje vidim divne bijele kotliće rijeke Mirne. Brzo se provlačimo, oduševljeni. Vještim skokovima s kamena na kamen biramo središnji “otok” za piknik. O, da idila… I konzerva meksikane s tunom svakome. Bez kruha, u Zg ga nisam htjela kupiti jer neću nositi kruh iz Zg, a poslije nisam imala gdje. Jedini smo ovdje, kamen i utorak su samo naši!
Ne zadržavamo se dugo da se vratimo za dana. Slijedi Zeleno jezero. Da ovako zelena voda postoji ne mogu vjerovati, niti se nagledati te boje! Vegetacija još nije propupala, a voda ne može biti zelenija. Odakle joj ta boja?
Malo niže čuje se gromoglasan slap ZelenŠČak.
Posljednji 7. slap zove se Grjok, tj. piše – ja to ni ne mogu izgovoriti.
Slijedimo zelene strelice na stablima, a one nas vode preko Mirne. Ne jednom – tri puta uspješno preskačemo rijeku po kamenju koje taman dovoljno viri iz korita da ne moramo zagaziti ili se izuvati.
Ispred nas je penjalište i most Pengeri, Mirna se smirila i sve miriši na kraj puta. “Hm, gdje je selo Kotli ostalo?”, pitam. – “Ne znam. Pratili smo strelice i planinarske oznake.” -“Nekako smo ga propustili.”, nisam sretna zbog toga. Nedavno sam naišla na vic gdje svećenik objašnjava samostalnoj, uspješnoj, bogatoj ženi zašto se usprkos tome treba udati – Zato da kad ne ispadne sve baš najbolje, a bit će i toga, ima koga za to okriviti jer neće valjda sebe. Da, najteže je sebi oprostiti.
16:00 Vraćamo se na parkiralište Istarskog vodovoda zadovoljni ovim uzbudljivim biserom Istre. Jednostavna staza, a prekrasna.
Apartman smo rezervirali u selu Salambati pored Svetvinčenta. To je ugodna unutrašnjost Istre 15 km od Rovinja. Iznenađujuće velik dvorac u Svetvinčentu zatvoren je preko tjedna i bojim se da nikad neću prijeći most i zakoračiti u njegove tajanstvene odaje. Ali tko zna?! Barem su vrata jedine pizzerije otvorena i savršen miris se širi, zove nas … A sutra? Rovinj? Brijuni? We will see!
AvanturAna 