1/4/2023
Iznad razglednog proplanka Dabarska kosa (942 m) nebo je bez oblačka. Velebitsko prostranstvo bez daška vjetra. Vremenska prognoza ipak je bila samo prognoza. Dobro je da smo odlučili krenuti . Krenuti u novo i nepoznato. U naš uzbudljiv Velebit. Na dva kuka kamena i dva vrha travnata na kojima još nisam bila.
Spuštamo se do zatvorenog planinarskog doma Ravni dabar (723 m). Nekad je to bila škola, a nalazila se usred naselja. Posljednji stanovnik odselio je 1980. g. Odmah iznad doma je kuk Čelina (914 m). Pripada g. V. Baričeviću, koji je stijenu ustupio besplatno ljubiteljima prirode, dakle, nama. Marljivi članovi HGSS-a Gospić postavili su tu 15 penjačkih smjerova.
10:50 Penjemo se planinarskom stazom u otežavajućim okolnostima – mokra je i skliska, s nakupinama snijega, a za stabla se ne smijemo hvatati jer su trula.
Oduševljenje savršenim vremenom i sreća što smo tu miješa se sa “što je meni ovo trebalo”. Čujem danas psovke kakve već desetljećima nisam čula. Imamo dan kajkavštine, svatko je barem četvrtinu Zagorec ovdje, a mislim da je ta kombinatorika prostih glagola i neprikladnih imenica nenadmašna. 🙂 “Jel’ znaš razliku između m. spolnog organa i Snickersa? – Ne znam. – Probaj Snickers!” – vic je koji je započeo današnji dan i sad ga se ne možemo riješiti. Za fotografiju sad ne kažemo “smiješak”, nego “snickers” i djeluje – osmjeh je na svakom licu!
Eto, u takvom ozračju smo se dočepali prvog vrha danas. Za 30 minuta svi smo na vrhu moćne stijene Čeline, na najvišoj točki. Opet nas sunce grije! “Snickers!!!”
Mali predah i spuštanje u tišini na ručak ispred istog planinarskog doma – zagorske suhomesnate delicije by Jura nadomještaju nam izgubljene elektrolite. Bez gemišta, tek lovačke priče se pričaju. Laganim korakom mirnom šumskom stazom gazimo preko Došen Dabra od kojeg je ostao samo bunar kao podsjetnik na nekad naseljeno područje.
Bačić Duliba je zaravan okružena šumama s nekoliko privatnih kuća. Inače dabar i duliba su staroslavenski nazivi za duboke šumske udoline. Tu je i planinarska kuća Kata. “Tu bi mogli dojti na dva dana, prespati pa se opet drugi den špancirati.”, dijeli kolega razmišljanja sa mnom. “Da, a dobro bi nam došli i oni koji baš ne vole hodati, a vole kuhati!”, dodajem.
Bačić je najviši kuk Dabarskih kukova, a djeluje ogromno i nedostižno. Nakon solidnog uspona bukovom šumom stali smo predahnuti, a sve što vidim je ogromna glatka svijetlo siva stijena. “Reci da ne idemo gore!”, obraćam se šefu. – “Idemo. Okolo slijeva ide staza do vrha.” Ajoj. Šumskom staza po vlažnom siparu i vododerini strmo se penjemo, no ne bježi nam tlo pod nogama, stabilno je. Slijeva je obelisk – ogromna izdvojena stijena imena Samogred, a zdesna Prpana – procjep između dvije stijene gdje nas čekaju dvije učvršćene lojtre. Ništa lakše.
Staza se smiruje, ali pogled prema gore uznemiruje. Posljednjih 15 minuta je delikatno / delikatesno i bez pouzdanog vodiča zadovoljila bih se pogledom na vrh, a ovako grlim hladne stijene, biram najbolje uporište, kakav – takav oprimak i konačno sjedam na uzak, neravan, tvrdi kameni vrh. “Ja se ovuda ne spuštam.”, čujem kolegicu. Prve stijene u sezoni su najteže, kasnije se naviknemo. Najviše mi se sviđa pogled na travnate vrhove Prikinuto i Budakovo brdo.
“Da sam znal da tu nema Lidije, ne bi se ja tu penjal!”, govori iza mene muški glas dok se spuštamo istim putem.
Na stazi za Prikinuto brdo susrećemo pet snažnih konja, slobodnjaka. Nijedan se nije niti pomaknuo, samo su nas pogledom ispratili. A mi smo se utišali i nježnije tlo dodirivali da ih ne uznemirimo.
Grebenom Prikinutog lepršamo…Nogu pred nogu stavljamo…Tišinu osjećamo. Duboki Jadran se plavi s naše lijeve strane, a tu je i Pag.
16:30 Za pozadinu fotografije na vrhu Prikinutog brda (1264 m) biramo markantni Bačić kuk jer bilo kuda Bačić svuda!
Travnati greben vodi nas na Budakovo brdo. Ponekad se okrenem da vidim što smo ostavili iza sebe – niz Dabarskih kukova s najvišim Bačićem i Prikinuto. Na Svetom brdu je još snijeg.
Suhu, monotonu, travnatu površinu krase bijeli šafrani – jedino cvijeće danas na Velebitu.
17:00 Odbacujem ruksak i bacam se na toplu, meku, suhu travu. Vrijeme je za kasni ručak. Meksička salata s tunjevinom…Mljac! A sunce grije! I život je lijep!
Dva kamena i dva travnata vrha – taman. Dva uzbudljiva, dva smirujuća. Veliko smo područje prošli no medvjeđi luk nismo vidjeli, niti namirisali – još nije niknuo na ovim područjima.
Pratimo zalazak sunca s Premužićeve staze i kod auta smo prije mraka. Zbrojit ćemo dojmove u oštariji u Baškim Oštarijama uz njihovu ukusnu hranu i naša puna srca.
AvanturAna 