Mala Rinka (2289 m) – Kamniške Alpe – Slovenija

11/2/2023

“Idem na izlet sutra. Prošetajte Reu ujutro!”, podsjećam kćeri da je naša mala maltezerica sutra njihova briga. “Kad krećete?” – “U četiri.” – “Mama, to ti je kao da ideš već danas!”, smiju se i uspoređuju to s normalnim vremenom povratka iz (jednodnevnog) izlaska.

Zaista ustajem u tri sata, a u toplom autu sam u četiri. Tomo vozi. Cure kilometri, lete anegdote, puno si toga imamo za ispričati. Kafić na benzinskoj još je zatvoren, dobra nam je i kava iz automata.

Logarska dolina izgleda pusto, beživotno kao napušten filmski set . Na debelom sloju smrznutog snijega stoje gola crna stabla. Miruju. Statiraju i čekaju nastavak snimanja. Čekaju proljeće. Krećemo od doma Planincev (837 m). Gazimo dubok snijeg prema 80 metara visokom slapu Rinka. Zaleđen je. Kafić Orlovo gnijezdo na atraktivnom mjestu zatvoren je. Brojne drvene stepenice zatrpane snijegom ne vide se. Nigdje žive duše.

10:00 Frischaufov dom na Okrešlju (1378 m) obnovljen je nakon požara i sad je blještavog modernog dizajna. Uskoro će otvoriti svoja vrata, a time otvoriti nove mogućnosti za avanturiste i za turiste.

Namjestili smo se za fotku ispod Kamniškog sedla, između Brane i Planjave kao i lani kad smo išli na Tursku goru. Neki novi, neki stari akteri.

Malo smo pojeli, popili i sad je lakše boriti se sa snježnim dubinama. Čarobno je, mekano… Na jednom brežuljku doslovno sam bila do grla u toj čaroliji i bez snažne Tomijeve ruke ne bih se tuda popela kao niti drugi iza mene.

Pitam se ima li smisla dalje ići? Dokle ćemo stići? Kad treba stati, kada odustati?

Zahvaljujući neodustajanju kad je za to bilo sasvim dovoljno razloga sada smo nagrađeni tvrđim snijegom i čini se da ima smisla ići dalje iako nije baš gužva na ovom području danas. 🙂 Srećemo tek jednog Slovenca koji se spušta s Turske gore i dva snowboardera daleko od nas.

Na ulazu smo u Turski žlijeb. Tu bi moglo biti čupavo. Ne znamo kakav je snijeg, osim što nam je jedini planinar danas rekao da je “jako loš”. Kamena stijena sa spomen pločama tragično stradalih planinara prekrivena je snijegom. Nitko ne osjeća potrebu za dodatnim osiguranjem te ne koristimo navez. Najljepši mi je pogled na Mrzlu goru. Izgleda kao cvijet ovako zasniježena. Pitam se hoću li ponovo zakoračiti na te stijene… Radije ne jer – “Pametnom je jednom dosta!” 😉 Strmina se povećava, cca 45°. Snijeg je tek na posljednjih 30 minuta tvrd. Uglavnom, puno mi je lakše nego lani. Volim uhvatiti fotografijom tijelo u pokretu, a modela koliko hoćeš! Momci u plavom! 🙂

13:20 “Da, vrijedilo je pomučiti se za ovaj prizor!”, oduševljena sam.

Tursku goru lijevo ocrtava nebesko plavetnilo,

Mali Podi zamaskirani u bijelo lijeno se protežu, a desno nam se smješka Mala Rinka. Dva tjedna najmanje nitko ju nije posjetio zbog lavinske opasnosti.

Sat vremena penjemo se na Malu Rinku. Nastojim ne misliti na povratak. 😉

Strmije je nego se činilo iz daljine, podloga čvršća nego do sad, a nagrada tj. zadovoljstvo bivanja na vrhu – proporcionalno uloženom trudu. 🙂

Izašli smo na vrh Male Rinke na 2289 mnv, na prostran, ravan plato. Ako inače i nije ravan vjetar ga je zagladio do savršenosti. Gledamo Štajersku, Korošku i Kranjsku Rinku. Iza njih je Skuta. “Ovo je sve za danas.”, čujem Dubravka i drago mi je da to čujem. “Pojedite nešto i uživajte!”, dodaje. “Kakav dobar plato! Mogli su ovdje restoran sagraditi!”, slažem se sa Srećkom te vadim veganski hamburger koji su mi kćeri spremile i još topao čaj. Uvijek nešto posebno za vrh jer treba se nagraditi.

Sretno i spretno smo se spustili do ulaska u Turski žlijeb.

Nebo iznad Mrzle gore plavije je nego prije. Slijedi pola sata otpenjavanja.

“Stanite malo da vas slikam!”, molim Popeca i Lili zdesna,

“Možeš i mene! Rekao je šef da gledamo između nogu kad se spuštamo!”

Izašli smo iz opasne zone. Propadanje po dubokom snijegu smjenjuje nabadanje šiljcima dereza tj. petama po čvrstoj kori. I već mi je dosta tog napikavanja. Nigdje opuštanja. “Škripi ti cepin, Ane!”, šali se šef. Dižem pogled i odlazim – potrbuške. Ubadam cepin – neuspješno. Samo struže čvrstom površinom. Jurim. Pokušavam ponovo. Osjećam da dobivam na ubrzanju. Do sad sam samo slušala o tome. Sad više ne mogu baš ništa. Kao kornjača se vrtim, ali u oklopu mi je samo glava jer kornjača nisam. Cepin se odvojio od ruke i odletio. Vidim poneki kamen sivi, strši iz snijega. Jedna bijela izbočina. Širim ruke i hvatam se za nju. Stala sam.

Sjedim. Prilaze mi oprezno. “Jesi dobro?” – “Dobro sam. Nisam ništa slomila.” – “Hvala Bogu! Nije to dobro izgledalo.” – “Vjerujem. Jesam sad ja prva?!! :)” – “Jesi! Sve si nas preletjela!” – “Nisam mogla zapiknuti cepin.” – “Jako si nas uplašila.” – “Koliko sam klizila?” – “Meni se čini jedno 100m.”

Još 800 m visinske razlike se trebamo spustiti, još 2 sata po negostoljubivom snijegu iznad Logarske doline propadati. “Jel’ te boli negdje?” – “Samo kad dišem…” – Smijemo se. – “A kad se smijem još malo više!”

Idemo još jednom na ovo brutalno, svake estetike lišeno mjesto malo predahnuti. Neki su gladni, a Zmajeva votlina poznata je po hamburgerima. Uzimam vruću čokoladu. Delikatesna je. Sretna sam da je sve prošlo s tek jednom ogrebotinom, rebra su, vjerujem, cijela. Sigurna sam da je to bila poučna lekcija za sve nas. Svaki je korak važan, a najvažniji je onaj u kojem jesmo. Prilazi mi Tomi sa smiješkom i donosi slatkiš koji je dobio uz kavu: “Čokoladica za našu kaskaderku!!!”