Mala Mojstrovka (2334 m), Julijske Alpe

14/1/2023

Kroz carstvo Julijskih Alpi podno šiljatih stjenovitih divova hvatamo krivine – ukupno njih 24 cestom koju su gradili ruski zarobljenici tijekom 1. svjetskog rata. Izlazimo na svjež, vrlo svjež planinski zrak na najvišem cestovnom prijevoju Slovenije na 1611 mnv – na Vršiču. Već od parkirališta pokraj Tičarjevog doma jasno vidimo prvi dio uspona koji treba savladati.

Danas smo vrlo brojna i vrlo ozbiljno opremljena ekipa. Dućani s planinarskom opremom trljaju ruke kad hpd Sokol Zagreb objavi zimski društveni izlet. I ja sam dala svoj doprinos – kupila sam cipele jer nedavno sam pročitala da za planinarenje trebamo posebne cipele i pomalo posebnu dušu. Sad valjda imam sve! 🙂

Probijamo se bezbrižno kroz snijeg dubine pola metra, a pogled unazad govori da smo već lijepo dobili na visini. Dva planinarska doma koja sad nisu otvorena i ljepotan -Prisojnik su iza nas. Temperatura je ugodna, malo ispod nule, vjetra nema, a nebo ne može biti plavije.

Fasciniraju nas mnogobrojni turno skijaši. Jedni se penju sa skijama na leđima, drugi se spuštaju serpentinasto. Malo oni čekaju nas da prođemo, malo mi propuštamo njih. Gledamo ih zadivljeno. Kakva hrabrost i vještina! Drago mi je da ima luđih od nas.

Ispod snijega je sipar. Strmo je i lakše je zapravo savladavati ovu stazu po snijegu nego bez njega. “Dalje idemo u navezima. Manje iskusni dođite ovdje iza mene!”, čujem Dubravka. – “Nije neophodno, ali će biti dobra vježba.”

Kadrovi se smjenjuju, borba sa snijegom ne prestaje, no za fotografiranje smo uvijek raspoloženi. 🙂

Izlazimo iz sjenovite dionice na prijevoj Grebenac okupan suncem, na južnu stranu. Neki su vezani, a neki slobodni. Ma, svi smo u planini slobodni. Slobodni misliti svoje misli, slobodni svoj put utirati, nogu pred nogu stavljati i kretati se… Penjati… Rasti.

Otvaraju se novi vidici, novi oblici stijena prekriveni snijegom kojima je maestralni umjetnik vjetar dao svoj završni pečat, svoj touch.

I nikad više nećemo vidjeti na istom mjestu baš istu sliku. Ovakvu npr.:

Postaje hladnije. Susrećemo puno planinara koji se spuštaju. “Jeste bili na Velikoj Mojstrovki?”, pitam. “Ne, snijeg nije dobar. Samo na Maloj.”- redovno mi odgovaraju. Velika Mojstrovka je susjedni vrh, a viša je tridesetak metara. Iza nje nalazi se Zadnja, malo niža. Turno skijaši jure snježnim padinama i vještim manevrima zaobilaze i nas i stijene i kamenje koje proviruje kroz snježni pokrov. Ovo je popularna tj. dobro posjećena planinarska staza jer se autom dolazi na veliku visinu, a i uspon do vrha je prihvatljiv mnogima.

Onaj isti umjetnik vjetar ovdje mijenja tehnike slikanja. Otpuhao je snijeg negdje drugdje, a nama ostavio ledene plohe i golo kamenje, zacrvenio nam obraze. Nad nas je napuhao guste, teške oblake i odvojio nas od nebeskog plavetnila. “Dosta je za danas .”, poručuje. Kad smo primijetili crne ptice – planinske kavke iznad glava znali smo da je vrh blizu – odbor za doček. 🙂 One očekuju da sjednemo, raznovrsnu hranu izvadimo i s njima podijelimo, ali ništa od toga. Moramo ih razočarati. “Brrr hladno je! Daj me slikaj i idemo!”, najčešće se čuje. Čarolija pogleda s vrha danas je izostala, no ne i osjećaj. Osjećaj je – 20° C. 🙂

Spuštanje je uvijek opasnije. Trebam dobru vjetrovku. Iskustvo mi govori da će sve biti dobro, samo polako i oprezno. Svejedno vadim mobitel za fotografiju. Ako nam pustolovina i može naštetiti, barem nas monotonija neće ubiti. 🙂

Sad je već jasno da neidemo na Veliku Mojstrovku jer ni snijeg, ni vidici nisu dobri. Doći na vrh nije obavezno, ali je obavezno spustiti se. Ima nas iskusnih i neiskusnih u zimskim uvjetima, a i onih kojima je ovo prvi put u Alpama uopće – sve od “Pa, tek smo krenuli” do “Ne mogu ni koraka više”.

Vjetar nas je dopratio do prijevoja, poželio sretan put i vratio se u svoje carstvo među vrhove Alpa.

Ajdovska deklica u snijegu motri nas svojim blagim pogledom. Još mi je ljepša zimi. To je lice žene koje je u stijeni formirala priroda. Legenda kaže da je bila proročica, a danas je zaštitnica planinara.

Veselo ćemo padati i ustajati po mekom dubokom snijegu još sat vremena do Tičarjevog doma. Šteta što nije otvoren.

“Povratak kući najteži je dio planinarenja. Izrasli ste izvan slagalice i vaš dio više ne odgovara.”, napisala je uspješna američka spisateljica i planinarka Cindy Ross, a mi ćemo svratiti u pizzeriju da taj povratak i neuklapanje koliko – toliko ublažimo. 🙂