Ivanščica/Ivančica/Ivka (1060m)

11/12/2022

U Hrvatskom zagorju u smjeru zapad-istok proteže se oko 30 km duga, a 9 km široka najviša planina sjeverozapadne Hrvatske – Ivanščica. Zovu ju još Ivančica, Ivka ili Iva. Sve jedno ljepše od drugoga, ali danas niti tratinčicu nećemo vidjeti. Sve je pokrio snijeg, a prekriveno snijegom sve izgleda lijepo. Taj smirujući bijeli plašt svaki pejzaž pretvori u čaroliju, a i najgoreg mrguda, kakvog u našem društvu naravno nema, u veseljaka!

Poučeni usponima na velike vrhove – da je najbolje imati lokalnog vodiča rado prihvaćamo vođenje i društvo naših prijatelja Marine i Tihomira, koji poznaju svaku Ivkinu stazu. Nalazimo se u selu Belec pored crkve i u 7:30 krećemo pješački prema jednoj od mnogobrojnih utvrda. Njihova ljubimica Jacky najveseliji je dio društva ili to barem najjasnije pokazuje – maše repom neumorno i jurca ispred svih. 🙂

Na putu do utvrde Belec zastajemo kod trenutno zatvorene planinarske kuće Belecgrad. Snijeg ima tu moć da pretvara ljude u djecu. Čudimo se svakoj grani i netaknutom snijegu kao da to prvi put vidimo, a Lili radi snjegovića!

20 minuta kasnije smo pred zidinama Belecgrada obraslim bršljanom.

“Građene su u srednjem vijeku nakon provale Tatara, a za obranu Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva od Turaka. Danas ih povezuje obilaznica po starim gradovima Ivanščice (PSGI): Pusta Bela, Belagrad, Grebengrad, Oštrcgrad i Loborgrad. To moremo jen drugi put obići.”, objašnjava nam Tihomir dok se vrtimo, očarani, unutar zidina ne znajući da ih nije uništilo vrijeme nego je lokalno stanovništvo iskoristilo kamenje za gradnju svojih kuća, što je i u redu jer ovdje više nikome nisu od koristi.

Svrtani na vidikovcu vrha Babin zub.

Vjetrovitim grebenom, ledenom stazom se spuštamo i penjemo do vrha Belige (974 m) i sad već tradicionalno nazdravljamo Lilinim napitkom koji se čuva u malim bočicama.:)

Mirnim i spokojnim ambijentom klizimo kroz snijeg tridesetak centimetara visok, kroz tišinu sveprisutnu, gdje su zvukovi prigušeni, a čistoća novonapadalog snijega nenadmašna. Odjednom žaba!

“A da nije usnuli princ kojeg treba poljubiti?!”, govori brižno Aleks i već je na koljenima, ljubi žabu, a kako to u bajkama biva princ bi oslobođen te nastavismo svi zajedno gaziti dalje dubokim snijegom bezbrižnosti…

Dubokim disanjem izmasirali smo unutarnje organe, a sad je vrijeme da ih i nahranimo.

Planinarski dom na vrhu Ivanščice pun je, temperatura kao u sauni, a žamor kao u školi na velikom odmoru. Jedna ekipa taman ustaje i evo mjesta za nas. Želučići su spremni za zagorske delicije: sir i vrhnje, grah varivo, kosana mast i meso iz banjice, za desert pita od sira i jabuka, a sve po ugodnim cijenama. Ugodno je bilo i naletjeti na kolegu iz društva Dražena V..

Izlazimo na snijeg teškog koraka jer obilje hrane nije dobro za aktivnog planinara. Ovdje je Jacky morala ostati vani. Pravila.

Ovu ivančicu već dugo želim u svom foto albumu.

Penjemo se na zaleđenu piramidu visoku 10 metara. “Varaždin je desno, ali danas se ne vidi.”, pokazuje nam Draž s vrha.

“Moremo tu na još jen vrh mali se popeti.”, predlaže Tihi. “Zove se Mindžalovec.”, jel’ znaš ti Anica, kaj to znači?” – “Ne znam i nemam baš nikakvu želju da mi to objašnjavaš!” Do vrha je bilo taman da se ugrijemo i skinemo jakne.

Puno je staza ostalo neotkriveno, pokriveno snijegom za neki drugi, duži proljetni dan, no ne vjerujem da može nadmašiti snježnu čaroliju današnjeg dana koja je probudila božićno raspoloženje u nama.