27/11/2022
Kroz gustu maglu slovenskih nizina na 1100 metara nadmorske visine do Pokljuke iznad oblaka, do besprijekorno bijelog snijega, do visokih crnogoričnih šuma.
Snježni topovi dorađuju skijašku stazu, pored nas jure skijaši obilježeni brojevima, natjecanje u skijaškom trčanju je u tijeku.
Hotel Centar Pokljuka
Staza je ravna, grane smreka teške od snijega, ruksaci lagani, još da mi je čuti pjev ptica i uhvatiti fotkom vrapčića na grani!
Danas sam birala između uzbudljivog Storžiča s najjačima i relaksirajuće šetnje s umjerenima. Kad mi je Robi poslao poruku da dolazi po mene u sedam znala sam da sam dobro odlučila. 🙂 Nije u četiri i trebam samo izaći iz stana!
Skrećemo desno u šumu do možda jedinog vrha danas, vrha Rušov na 1460 mnv. Nema planinarskih oznaka tek trag muških stopa i raznih životinja. Biramo pratiti muške stope. Valjda nije samo išao na WC? – Nije. Ovo je najteža situacija danas – provlaćenje ispod staba. 🙂
Za 15 minuta smo na vrhu, ali i dalje u šumi. Nema vidika, a nemamo ni zastavu za fotkanje, ali Lili vadi nešto slatko što će poslužiti umjesto zastave ili možda bolje od zastave!?
Penjemo se na proplanak s drvenom barakom koja je od 1943. – 1945. služila kao partizanska bolnica. Da, bila je potrebna i spašeno je tu mnogo života. Sad se unutra nalaze novi kreveti na kat – dobar zaklon i mogućnost noćenja s vrećom za spavanje.
Na Planini Konjska dolina vidimo dvojicu kako guraju uzbrdo prikolicu za auto i muče se. Već smo sretali ljude koji rade u polju ili u šumi dok mi cijele dane besposličarimo hodajući po šumama i gorama i nisu mi to ugodni trenuci. “Dobar dan! Da vam pomognemo?”, pitam da se iskupim za sve one slučajeve kad nije bilo zgodno. “Ma ne, ne treba!”, odgovara jedan od njih. “Treba, treba, i ne, nećemo zato na ručku ostati! :)” Smiju se, a mi smo već uprli i za čas dogurali prikolicu do auta. Evo, sad mi je puno lakše hodati dalje.
Gospodarski objekt sad je prazan, a stoku su preselili u nizinu još prije prvog snijega.
Idilično je ovo pastirsko naselje na 1335 m na obroncima Julijskih Alpa, a iznad Bohinjskog jezera. Ljeti ovdje pasu krave, a vlasnici prodaju mlijeko i mliječne proizvode koje sami pripremaju. Klupica ispred ove tradicionalne, drvene, tople kuće ne da nam samo proći dalje…
Srednja vas v Bohinju okupana je suncem.
Peči. Još jedno pastirsko naselje. Ne vjerujem da je ovuda ljepše proći u bilo koje drugo godišnje doba.
Prizor koji obara s nogu! Planina Zajamniki ispod Tosca i Triglava.
Imali smo ju priliku vidjeti s Tosca prije mjesec dana. Ovdje na razglednom proplanku drvena je barakica te dvije drvene klupe i grupica mladih. Pitaju nas odakle smo. “Iz Zagreba, a vi?” – “Prijatelji su iz Slovenije, a ja iz Kumrovca.” “Ohoho!”, okrećem se. “I ja sam iz Kumrovca!” Naravno, imamo puno zajedničkih prijatelja, a upoznajemo se na ovako posebnom mjestu. Postoji teorija da do svake osobe u svijetu možemo doći u šest koraka. Kasnije mi je mama rekla da smo daljnja familija, a prijateljica da je on model svjetskog glasa sa stranica Vogua. Sad si ne mogu oprostiti što se nismo fotkali, a cure iz ekipe također. 🙂
Prolazimo između kuća dizajnerski dorađenih. Iz nekih se dimnjaka dimi. Nije vrijeme za kupovinu sira, ali iznajmiti jednu, naložiti vatru, skuhati ričet za ekipu i kartati Belu dugo u noć bilo bi uzbudljivo, ali ne danas. Danas idemo na ručak u planinarski dom Uskovnica na istoimenoj planini gdje rastu smart stabla. 🙂
U novouređenom i dobro posjećenom planinarskom domu zadovoljili smo, ipak važnu, potrebu za hranom, a šetnju idiličnim slovenskim proplancima podno Julijskih Alpa završit ćemo, naravno, kružno i bit će to gotovo 20000 ugodnih koraka savršenim snježnim putevima Pokljuke.
Hmm, nedostaje desert, a blizu je Bled. Javljaju se Irena, Jura i Mario. Oni su ispenjali Begunjščicu i sad su slobodni. Slobodni za kremne rezine i za nas. Za desert, dakle, imamo poznate bledske kremšnite i drage prijatelje u hotelu Park na obali Bledskog jezera! Dan je završio kao što je i počeo – izvrsno!
AvanturAna 