Lošinj, Osoršćica, trodnevna šetnjica

18/19/20/ožujak/2022

12:30 Torbe smo ubacili u apartman, a noge u tenisice te s ruksacima na leđima žurno silazimo na rivu Malog Lošinja. Dan je pomalo siv i bezbojan, ali temperatura ugodna. Tek poneki prolaznik na savršeno urednoj rivi ide svojim putem kao i mi. Pored visokih palmi poredanih s jedne strane i brodica s druge strane svečano defiliramo prema pekari. 🙂

U jednoj ruci karta pješačkih staza, u drugoj burek, sjedam na klupu. Vadim mobitel za fotografiju obale nasuprot nas koja se oslikava u moru. “Da mi je sad jedan galeb u kadru!”, kažem. Suprug polako odmotava vrući burek. Visoko gore sve se snima. Dok su prvi komadići bureka još u zraku  zalijeću se bijeli ljepotani i hvataju ih ispred nas, a i ja sam na koljenima. Ne hvatam burek, samo fotografiju. 🙂

Danas ćemo jedan solidan krug proći. Prvi dio po njegovoj želji – tu smo godinama ljetovali i vežu nas lijepa sjećanja, a drugi dio do restorana – također po njegovoj želji, samo malo dužim putem, preko vršnog dijela otoka – vrha Sv. Ivana. Zato je tu karta da vidi da to nije ništa posebno daleko.

Lungomare – glatka staza prikladna za bicikle i štikle ljeti je puna trkača, biciklista, šetača, a danas je samo naša i vodi nas do Velog Lošinja – u prošlosti većeg od Malog.

Plaže su ovdje pretežno stjenovite s postavljenim ljestvama za ulaz u more i tu sam shvatila da je to zapravo najbolji način jer nema okolišanja.

“Osjeti Lošinj – opusti se!”, poručuju nam plakati uz stazu, stoga smo u Velom odmah sjeli na kavu.

Kamena šumska staza iz sljedeće uvale Rovenska vodi nas dvadesetak minuta šumom do kapelice Sv. Ivana tj. do istoimenog vrha(234m), a sagrađena je 1755.g. To je ujedno Križni put obilježen trima kapelama i drvenim križevima kao postajama.

Po hrptu otoka vodi asfaltirana cesta i njome idemo do vidikovca Umpiljak (171m) vidjeti Mali Lošinj. Ovdje je kafić koji sad ne radi i miomirisni vrt koji trenutno ne miriši.

Spuštamo se na lijevu stranu u jednu od uvala i lagano se približavamo našem sljedećem cilju restoranu Veli žal u Sunčanoj uvali. “Ja ću pržene lignje, pomfrit i …”, “Ne, nećeš!”, prekinula sam ga i sama iznenađena. Jel’ i vi to radite?!

Noć se spustila, hladno je. Uvalom Čikat prolazimo. Ovdje se osjeti puno uloženog novca. Hoteli nose po pet zvjezdica, a nama se sviđaju ova tri crvena cvijeta i rasvjeta ugrađena u pješačku stazu.

Za pola sata smo u Lošinju, doma.

Na Trgu Republike Hrvatske stoji fontana Dva dobra dupina podignuta 1960.g. u čast dovođenja pitke vode iz Vranskog jezera koje i dan-danas opskrbljuje pitkom vodom Cres i Lošinj. Bili su oni jedan otok dok Rimljani nisu prokopali kanal da bi skratili put svojim brodovima. Obale kanala spaja most i dva puta dnevno se diže da mogu proći brodovi.

Zgrada preuređena za smještaj atlete, koji nakon natjecanja sa sebe skida prašinu i ulje posebnom alatkom (strigil), – Apoksiomena pronađenog na dnu mora,

dok je Podvodni ribolovac jednako savršenog atletskog tijela, osim što ima gaćice, smješten na otvorenom i dostupan svima.

Jedrenjak – loger iz 19.st. renoviran i plovan, a izložen u luci kao muzej na otvorenom.

Dan 2. Već godinama želim na Osoršćicu. Puno je staza, ali kad je Dražen čuo riječ “najkraća” nijedna druga nije dolazila u obzir. Auto ostavljamo na kraju sela Peščina blizu Nerezina i građenom kamenom stazom polako gazimo. Za sada se još nadam nastavku planinarenja prema Televrinu s naglaskom na ručak u planinarskom domu, spuštanju u Osor i nažicanom prijevozu do auta. To bi bilo savršeno.

Iza nas je otvoren pogled na Nerezine i plavi Jadran. “Baš nam je lijepo, moramo češće ići na more!” – “Moram reći da se tvoje i moje viđenje mora malo razlikuje. Kad veliš more – vidiš planine, a ja fotelju na terasi u hladu!” Smijemo se, naravno da je tako, a nakon 30 godina znam dobro što on misli, a svejedno se trudim jer nada, znamo, umire posljednja! 🙂

Lošinj je jedan od najšumovitijih otoka Hrvatske, no nije prirodno takav. Prof. Haračić je 1886. g. pokrenuo pošumljavanje i u prvih 6 godina posađeno je 300 000 borova. Zato danas hodamo zaštićeni od sunca kamo god krenuli. Dokle će to biti tako ne znam jer borovi su puni začahurenih borovih prelaca, gusjenica koje isišu sokove i bor se osuši.

Vraćamo se istim putem sat vremena i idemo na obalne staze Velog Lošinja, ne sviđaju mu se ove kamene staze, a poteže i asa iz rukava – operirani meniskus prije nekoliko godina. Bit će nam lijepo i uz more, a ima i sladoleda.

Ugodna šetnja od uvale do uvale Rovenska – Javorna – Kriška- Jamna uz cvijeće – more – stijene – kaktuse ne umara nimalo, ali vrijeme prolazi i treba se vratiti. Tom sam stazom obišla čitav Lošinj u jednom danu prije par godina, naravno sama.

U istom restoranu pozdravlja nas isti konobar. “Znate da je danas Dan očeva?”, informira nas, a znakovito gleda mene. Nismo znali, odmah javljamo kćerima. “Sretan ti Dan očeva!”, nazdravljam s vinom s otoka Suska. “Kakav si ti sretnik, ovakav krasan dan si dobio za dan očeva!” Uzet ćemo i desert jer zna se da ljubav ide kroz želudac.

Dan 3. Danas idemo doma stoga ustajem ranije da obiđem galebove,

rivu, crkvu Rođenja BDM do koje vodi cca 160 stepenica jer okomite ulice su zapravo stepeništa dok poprečnim može proći vespa, ostatke obrambenog Kaštela po još 50 stepenica i vratim se s pecivima za doručak.

“Hajde, ustaj!”

Zaustavljamo se u Osoru –  to je grad muzej.

Skulpture glazbenika su na svakom zidu, u središtu je trg s bunarom i jednim caffe barom, park za djecu, plaža i povijest.

Od Vrane na Cresu vodi staza do Vranskog jezera, no za spuštanje nemamo vremena zbog trajekta u 12:30 jer Dražen danas ide na posao – odmoriti se od vikenda, kaže!

Na Cresu kod trajekta i Krku osjeća se bura. Predlažem da odemo na pizzu u Omišalj jer tamo još nisam bila. “Bolje da idemo za Zagreb, vidiš da puše bura. Stignem još na drugo poluvrijeme Dinama ako se ne zaustavljamo, a i kaj ćeš tamo uostalom?” Kad vidim to veselje u glasu i sjaj u oku na spomen povratka kažem: “O.K. Hajdemo doma, skuhat ću nešto, a ti gledaj Dinamo…”