Ojstrica (2350m) – zimski uspon – do posljednjeg daha :)

12/2/2022

U Logarskoj dolini smo. Osam je sati i trideset minuta. Snijeg koji je krasio grane visokih smreki se otopio, a s njime i zimska bijela čarolija. Ostala je tek ogoljela vazdazelena/jedvazelena šuma. Iznad nje strše, promatraju nas sa svih strana surovo sive šiljate stijene Kamniško-Savinjskih Alpa. Gledam i ja nju, oštru Ojstricu, a koncentriram se na kapelicu desno.

Kod doma Planincev napuštamo ugodu automobila. Devet je sati. Temperatura cca -12°C. Opremljeni jesmo. Krećemo.

Šumska staza je skliska, ledena, prepletena korijenjem starih stabala, strma. Prelazimo zaleđeni potočić i za sat vremena smo na prvoj točki današnjeg uspona, a savladali smo prvih 400m visine. Koča na Klemenči jami na 1208mnv je ugodno mjesto, ako ne ideš dalje. Nalazi se odmah ispod Ojstrice koja odavde izgleda još veće. Na putokazu piše da nam do vrha treba 4 sata i 30 minuta, a u zimskim uvjetima sigurno više. Uf. Hoću li moći? Je li me tek preboljena korona oslabila? Stavljamo alpinistički pojas za mogućnost naveza, dereze i kacigu.

Snijeg je svakakav, od sipak i propadajući do tvrd i neprobojan, samo je uspon konstantan. S Alpama nema šale, neprestani uspon, probijanje kroz snijeg do koljena i proklizavanje. Iznimno mi je teško.

Okupljamo se na novom bivku na 1602mnv. Čekaju me. – “Biti dio Ultra Vudrenih zapravo nije nikakva privilegija, kao što sam mislila, više smo ultra kažnjeni!”, govorim dok spuštam ruksak i smrznutim rukama vadim termosicu s čajem, a mobitel za brzinsku fotografiju bivka. Odmotavam lisnato pecivo da nešto prigrizem – ne znam da li da sjednem ili sve obavim u hodu dok tražim skrovito mjesto za WC jer pauza je kratka.

Idemo dalje, samo uzbrdo, Mariju se brada zaledila. Nekad me pitaju prijatelji neplaninari o čemu razmišljam dok hodam. Evo sad mi je na umu “zabrana ulaska” koja se može dobiti u casinu, gdje suprug radi, zbog lošeg vladanja, a još bolje – gost sam za sebe može zatražiti “službenu zabranu”, obično zbog nedostatka samokontrole nad trošenjem novca. Sad bih sama sebi potpisala zabranu javljanja na ovako zahtjevne ture da mogu. Kasnije to neću htjeti, znam. Eto o tome razmišljam dok gazim uzbrdo bez daha po sipkom, zapravo proklizavajućem snijegu, držeći se cepinom za isti taj snijeg u sjeni sjeverne stijene Ojstrice u tankoj majici na -12°C, a pored mene jure kocke odlomljenih snježnih ploha pokazujući mi kako se može strmoglaviti…

Pored nas se spuštaju dva mlada Slovenca. Pitam ih gdje su bili. “Penjali smo slap desno od Škarja.” – “Stvarno?! Imate dolje lijepi mali slapić, to bi vam lakše bilo!” – “Imamo i YouTube doma!”, vraćaju mi lopticu uz osmijeh. “Jel’ ima još puno ove ljepote, šefe?”, pitam. Svi se smiju. Kuže.

Evo i jedan dimnjak. Tu se osjećam zaštićeno, a i spuštam se na sve četiri što je skoro kao da ležim i odmaram se!

Izlaskom na sedlo Škarje na 2122mnv sve se mijenja. Do sad smo se kretali sjevernom stranom, a sad prelazimo na sunčanu južnu. Mijenja se pogled, a mijenja se i snijeg. Kondicijski zahtjevnom terenu dodaje se i tehnička zahtjevnost.

E sad ćemo se najprije solidno spustiti i tek onda slijedi uspon prema sad već jasno vidljivom suhom kamenom vrhu.

Da je ovo filmski set kadrovi bi bili svjetski, no ovako bez dronova i pod prijetnjom proklizavanja fotografija je najmanje važna. Sad je misao upućena samo na siguran sljedeći korak. Sunce je smekšalo snijeg. Hodamo poprečno po kosoj padini, nježno, najnježnije… Cepin u lijevoj ruci. Tišina.

Strmi uspon. Dugi uspon. Stali smo. Netko je tražio pauzu. Sjedam na kamen, vadim čaj. “Mogu ja ovdje pričekati?”, pitam vrlo ozbiljno jer mi se ne sviđa put koji treba savladati da bi se ponovo spustili. “Možeš.”, odgovara vođa nakon kratkog promišljanja. “Hoće još netko ostati?”, pitam. Neće. Idem onda jer ne želim samovati ovdje nigdje. Odmah je hladno čim malo stanem. “Hajde, hajde još malo! Blizu smo!”, bodri nas Mladen. “Kako ja vidim situaciju mi smo svakim korakom samo sve dalje, nikako bliže!”

Dolazimo do golih stijena. Novi izazov jer na nogama su grube dereze koje stružu po stijenama, cepini zvone dok se rukama hvatamo za krušljive stijene, a izloženost je velika.

Točno u tri sata sam izvadila karimat i sjela na vrhu. Iscrpljena. Sjedila sam već ovdje prije dvije godine u gustom oblaku na snijegu u kratkim rukavima, bilo je ljeto. Došli smo drugom stazom. Misli su slične. Težak uspon, a treba se i vratiti. Tek smo na pola puta. Vidljivost je slaba, a igra oblaka mistična. Opasno je i kretati se po vrhu, ne prijeći granicu.

Spuštanja. Bila sam prva iza Dubravka da se čim prije maknem.

S kojom se on lakoćom i bezbrižnošću kreće po tim stijenama…

Spuštamo se svatko u svom ritmu.

Snijeg se ponovo steže, lakše se hoda nego prije. Da li zbog sjena ili olakšanja sad puno više uživam u vizurama zasniježenih Alpa koje se pružaju u svim smjerovima oko nas.

Gledam taj nezgodni vrh, sretna da smo najteže prošli.

16:30 Dalje ćemo u navezu jer, ako ništa drugo, zajedno smo jači!

Sunce zalazi u 18:30. Nije nam problem hodati po mraku.

Kratka pauza na sedlu Škarje za piće i zajedničku fotografiju. Pratimo zalazak sunca dok mjesec već odavno na svojoj poziciji čeka preuzeti noćnu smjenu.

Opet onaj nezgodni dimnjak. Riješeno. Gazimo marljivo u neraskidivoj povezanosti štrikom ujednačenim ritmom ne vjerujući da smo se jednako toliko prije penjali.

19:45 Koča na Klemenči jami. Skidamo teške okove sa sebe. Vani su dvojica planinara. Kažu da nas prate kako se spuštamo s lampama i pitaju gdje smo bili. “Na Ojstrici.”, odgovaramo. “Vi ste alpinističko društvo?”, pitaju. Eto! U toplom domu stol prostrt za deset osoba, iz zvučnika svira Sting. Dvije gitare u uglu…

Ništa to nije za nas. Ekipa mladih Slovenaca i Slovenki, po opremi rekla bih alpinisti, slave ovdje rođendan. Naravno da smo se pridružili u rođendanskoj pjesmi. Stišćemo se za stolom u kutu. Naručila sam travaricu. Treba ovo proslaviti. Bilo je teško. Nekad čujem – lijepo se opustiš u prirodi – aha baš, sad sam prvi put danas opuštena, na stijeni i ledu sigurno nisam. Nekad čujem da je nekome teško na poslu, pa što rade? Meni od ovog težeg nema. Trebam dva radna dana da dođem k sebi. Srećom Ultra jezdi svaki drugi vikend pa se stignem oporaviti i valjda mi neće zabraniti pristup zbog današnjeg grintanja. Ma neće, vole oni mene i ne zbog bloga, nego usprkos blogu! 🙂 Bude li problema ispeći ću kolač, Crnac bez jaja može sve izgladiti!