Dolina 7 triglavskih jezera i Triglav (2864m)

13 – 15/8/2021

Jedino bolje od tri dana Triglava bila bi četiri dana Triglava 🙂

Okupilo nas se 30. Pola ljudi ne poznajem, no to ću brzo prebroditi. “Spakirala si se kao da ideš na jednodnevni!” – zeza se Srećko. – “Uvjeravam te da imam sve potrebno :)” – Puno krasnih velikih ruksaka gledam, kako s tim misle hodati tri dana – pitam se. Promet je iznimno gust i od doma pri Savici sa 653 mnv krećemo tek u 12 h iako smo iz Zg krenuli u 6 h.

Ulazimo u okomitu stijenu Komarče. Otvaraju se savršeno osmišljeni putevi i vode nas serpentinama, najkraćim putem u Dolinu Triglavskih jezera (1300m). Jednako je strma kao prije mjesec dana, ali prošlo je podne i nema hladovine, temperatura je previsoka, sparina nepodnošljiva, a kamenje kao da se opustilo i leti na sve strane. Ni vojni šljemovi ne bi nam pomogli da nismo imali sreće. Inače bujan slap pri izvoru Savice je nečujan, tek se lijeno pretvara u rijeku.

Prijateljici je uspon težak, pa sam ju nagovorila da zamijenimo ruksake (moj je bio 5 kg, njen 12 kg). Bit će to korisno iskustvo za obje! Drugi put joj dolazim doma pakirati stvari!

14:30 Črno jezero također se smanjilo. Nitko ne pomišlja na kupanje. Dijelom jer znamo da je kazna 100€, dijelom jer je plitko i može se ozlijediti na kamenju koje strši. Divno je za fotografiju i močenje užarenih nogu.

Područje je bogato vegetacijom, poput tropske prašume. S desne strane su okomite stijene Bijele skale, a mi hodamo izbjegavajući kamenje koje se odronilo.

Kao pčele od cvijeta do cvijeta stižemo do Dvojnog jezera i Koče pri 7 Triglavskih jezerih (1685m) neki gladni, neki umorni, neki nezasitni.

Ovi nezasitni jurcaju na Tičaricu (2072m). “I ja bi išla, ali ne onak divljački.” – “Ma, niš ne brini, ići ćemo baš kak tebi paše” – obećaje šef. Znam da nećemo, ali volim izazove i zalazak sunca na vrhu.

Smještamo se u sobu. Noćenje je 13€, jednokratna posteljina 4,5€ – a iskustvo neprocjenjivo. Gojze ostavljamo u prizemlju, a uzimamo papuče – besplatno. Naša je soba u potkrovlju – skupno ležišče na dva nivoa. Zavukla sam se na kat, slažem krevete za nas troje i umirem od smijeha. Visina je taman da mogu kleknuti na najvišem dijelu, madrac do madraca, a deke iz 1. svjetskog rata. Ne želimo da nas išta od toga noću dodiruje. Dobro raspoloženi sjedimo pred domom i gledamo zvijezde – suze Svetog Lovre padaju. Pored nas skupina Slovenaca, očito zboraši, pjevaju slovenske klapske pjesme i savršeno upotpunjuju ambijent. Za laku noć preporučam normabel 5 mg!

Doručak iz ruksaka na otvorenom, Slovenci pjevaju budnicu “Moj Triglav moj dom kako si krasan”. Krećemo odmah iza njih. Šetamo pitomim puteljcima jezerske doline blago se penjući do najfotogeničnijeg jezera Ledvicah.

10:30 Koča na Prehodavcih (2071m) omogućila nam je iznimne vidike na bezbroj alpskih vrhova. Put kroz Hribarice je put kroz lako savladivu kamenu pustinju. Za mene čaroban zbog pogleda bez kraja, a i cvijeća koje raste iz kamena. Cijeli dan bih tuda hodala. Zapravo i hodat ću! Uživam u ovim jednostavnim stazama. Trebam još samo trčanje niz sipar savladati, no teren mi je uvijek preopasan – pričekat ću snijeg!

Koča na Doliču nudi mirišljave obroke. Idemo prema Planiki. Pogled od milion dolara! Nebo se plavi, bijele se stijene Triglava , a pod nama zelena livada – livada iz sna. Imena luda nalaze se svuda pa smo i mi prionuli na posao donošenja kamenja i ispisivanja imena društva, samo fotograf ostaje na poziciji – tako je nastala naša milenijska fotografija.

Kod doma Planika sve poznata ekipa kao da smo na noćnom Grafičaru. Aleksandra Šlosar širi ruke za zagrljaj, ne mogu vjerovati… Prilazi Danijel Makar, srdačni razgovori… Ulazim u dom po enolončnicu (ričet), a Malezija plaća smještaj za svoju ekipu.

Do Kredarice imamo sat vremena. Krasna poveznica između dva doma ispod Malog Triglava – i pikantna 🙂 – naravno. Nema ovdje lakih puteva – sipar, sajle i klinovi.

Ispred Triglavskog doma na Kredarici (2515m) diže se gotovo okomita stijena, koja će nas ugostiti ranom zorom – grče se želuci. Njome sam se spustila prošlu subotu pa se ne uzbuđujem. Obraćam pažnju na kapelicu. “Sad će misa.” – kaže Dudo. Ovo je prilika koju nemam namjeru propustiti. Božja pomoć na sutrašnjem usponu itekako je dobro došla. Najveseliji svećenik (72 g.) kojeg sam slušala penjao se 6h da bi ovdje služio misu danas, a i sutra na Veliku Gospu. “On je drugačiji – kažemo nekad – pa neka je. Trebaju li svi biti kao ti? Volimo druge takve kakvi jesu!”- bile su njegove završne riječi.

Zabavljamo se u restoranu, smrekovača mi baš prija, a oko 23 h uvlačimo se u dva nivoa skupnog ležišća na još uže madrace – ovaj put u podrumskoj sobi Z5. Orkestar već svira, nemoguće je zaspati. Preporučam normabel 5 mg 🙂

Budni smo. Šef je odlučio: “Idemo na Triglav sa svim stvarima i spuštamo se na Planiku jer je lakše.” Enver je jedva sišao s kreveta, uz svaki korak ide jauk. Jučer je na pauzi nesretno stao na kamen koji se izvrnuo i nabio si trticu. “Prijatelju, ja ti ne mogu ni po ravnom, a kamoli penjati se, ruksak ne mogu podići.” – “Moći ćeš kad se zagriješ” – glasio je odgovor. Dubravko i Jurica uzeli su ruksake od najpotrebitijih, najslabije su rasporedili između sebe i krenusmo u 6:00.

Ponovo prolazimo cijeli greben. Spuštanje do Planike nije mi po volji, osjećam se izloženo. Enver zaista hoda. Dubravko je, očito, bio u pravu. Nekolicina nesigurnih uz pomoć društva uspjelo je i sad su presretni. Na Planiki smijeh i veselje. Slavimo! Puno je vjere u sebe i druge bilo potrebno za ovaj uspon sa tridesetero ljudi…Nadalje samo ljepota prostranih Julijskih Alpi.

Kod Vodnikovog doma vrijeme je za ručak i nadopunjavanje vode. Odmaramo se brzo i momentalno te idemo dalje. Etapu do Stare Fužine preporučila bih svakome. Svisci se dovikuju iz visoke trave, upozoravaju jedni druge, ali nam se ne pokazuju. Osjećam se kao Heidi. Lepršajući pitomim stazicama berem cvijeće mobitelom, smješkam se životu, svijetu oko sebe i sebi samoj. Divnog li vikenda!

Ležimo iscrpljeni na livadi okruženi šumama, držimo distancu jer se nismo pošteno oprali već danima. “Da sad naiđe medo samo bi nas pošnjofao i produžio dalje sa zaključkom – fuj, ovi su se već pokvarili…” Spuštanje makadamom iskoristila sam za vježbu što bržeg spuštanja, neki se pridružuju zbilja polako. Goran iz Osijeka spušta se u rikverc. “Jel on to otpenjava makadam?” – valja se od smijeha Jurica. Enver je u svom elementu, dr. House je nula za njega – masira koljeno Ivani (i oko koljena) i razbacuje se medicinskom terminologijom. Kolega se htio spustiti “ispod brzine znojenja”, ali nije uspio. Ma je li to Srećko, on je danas metla, natovaren s dva ogromna ruksaka ekstra i cipelama oko vrata? To je sad već faza urnebesnog smijeha – najbolja faza umora! Bilo je to 60 km, 3000 visinske razlike, 7 jezera, 7 domova i najviši vrh Slovenije.

Jedino bolje od tri dana Triglava bila bi četiri dana Triglava!