Triglav (2864m) u jednom danu, Bamberg (Čez Plemenice) – Triglav – Čez Prag

07/08/2021

Ne mogu zaspati od čuđenja kako sam se u ovo uvalila. Dva sata će uskoro, a alarm namješten za četiri. Najteži uspon na Triglav i povratak u istom danu. I što sad? Poslat ću Dubravku poruku da me nešto boli, ne znam još što, najbolje koljeno zaključujem i ipak tonem u san. Alarm zvoni. Dilema ostaje. Kuham kavu. Oblačim se. Ne pišem poruku. Što bude – bit će. Dolazim na mjesto okupljanja teška koraka. Svi su već tu. Veseli. Uzbuđeni. Moji. Sad znam da sam na pravom mjestu. S njima ništa ne može biti preteško! Priznajem im svoje strahove. “Možeš ti to. Svi mi to možemo!” – govori Neva.

Na odmorištu u Sloveniji srećemo pd Željezničar, a dvoje i poznajem. Idu u Austriju na lakši uspon. Zadnja šansa na vidiku! ” Imate možda jedno slobodno mjesto?” – pitam. “Imamo, da. Hoćeš s nama? ” Ha-ha! Pitam šefa u autu: “Jesi vidio, ipak sam ostala, kaj veliš?” – ” Velim da ubuduće nećemo stajati na ovako prometnim mjestima.”

U dolinu Vrata stižemo sa sat vremena zakašnjenja zbog gužve na granici i radova na cesti. Krećemo od Aljaževog doma sa 1015m koji se nalazi u bajkovitoj ledenjačkoj dolini okružen zimzelenom šumom i najvišim stijenama Slovenije. Da, Dubravkova ruka je u zraku “Ovo je sjeverna stijena Triglava, gore idemo.” Spremna sam.

Pored nas žubori Triglavska Bistrica. Toplo je, 20°C, oblak nam ne da vidjeti vrh Triglava. Postaje strmije, a pogled unazad sve uzbudljiviji.

Prizor prema Luknji, našem prvom cilju izgleda kao poprište borbe dobra i zla. Pobjeđuje oblak i mislim da je to pobjeda dobra.

Mali odmor. Danas pijem limunadu s medom. Ubuduće ću dodati i prstohvat soli po Marijevom savjetu, on trči maratone i zna. Malo po strmom siparu – naravno, sajle uz rub stijene i na Luknji smo, na 1757m za 1:50, a po daljinaru je 2:30. Zezamo se da u zagradi treba stajati i sokolaški daljinar.

Raskrižje puteva je i vrijeme za stavljanje samoosiguranja. Sad je ruksak znatno lakši, ali će teže biti ići na wc. Irenine inovativne prijedloge neću spominjati. Slijedi ferata B/C kategorije – čez Plemenice (Bambergov put). Krećemo. Gotovo se sudaramo s okomitom stijenom. Na njoj je sajla. Odmah vertikala. O.K. Jedan po jedan se ukopčavamo i to je to. Metar po metar, otkopčaj, zakopčaj, pazi na razmak, tri sigurne točke, nijedna fotka. Uf, ovo je bilo žestoko! Slijede police.

Prikopčana na sajlu gledam prema dolini Trente kilometar ispod nogu. Ne osjećam strah. Gotovo da uživam. Volim ja i inače staviti šešir na glavu i stegnuti remen u struku, ali kaciga i penjački pojas su dodatci bez premca. Daju osjećaj sigurnosti. Predana planini gledam oko sebe i fotografiram. Za osjećaj sigurnosti jednako je zaslužan oblak koji nas grli nesebično. Hvala mu! Izmjenjuju se klinovi koje koristimo poput ljestvi, ali nema ukopčavanja, penjanje po stijeni , stjenarenje – rekla bi Neva, dimnjaci – zbilja visoki, najdraže nam sajle i tek koji metar na dvije noge… Drago mi je da sam tu.

Na izlazu iz Plemenica na Triglavsku škrbinu odmor. Sjedimo na ravnim pločama naslonjeni na oblak. Samo je nebo iznad nas. “Da je vedro,” kaže Dudo, “radili bi ovdje stotine fotki.” “Drugi put ćemo!” dodajem.

Kratko je to opuštanje bilo i za čas evo nas opet na vrlo zahtjevnom putu – klinovi – sajle – stjenarenje … Bolj star bolj nor… cijeli dan me prati ugodan Predinov glas … Bolj star bolj nor…

Srećemo dosta stranaca. Brzi su i ne zamaraju se opremom. Jednog Talijana u trku s vrha sam gotovo tijelom zaustavila, a zatim na talijanskom zapričavala da osiguram prijateljici privatnost za toalet.

Trojicu Poljaka pitala sam:
– Is there any sunshine on the top?
– No, nothing, just clouds.
– So you did not see anything?
– No, nothing.
– You should google it!
Ha, ha, smiju se, a ja dodajem:
– But we will come again!

Na vrhu u oblaku vidljivost je taman tolika da vidimo Aljažev stolp i raspoznajemo jedni druge da ne grlimo strance! Što nam više i treba?! Pala je pokoja fotkica, kanula poneka suzica…

Grebenom prema Malom Triglavu idemo brzo i sigurno. Kad se samo sjetim …prije prvog uspona pregledavala sam Youtube snimke s vrha i samo što nisam povraćala od muke, a stvarno nema potrebe za tim, dok mi je pri spuštanju prema Kredarici bilo drago da imam Y.

Šef mijenja plan i spuštamo se čez Prag jer saznaje da oštećenja na Tomniškovoj poti nisu sanirana. Svako malo pita: “Je l’ možete hodati?” Još ga nisam vidjela ovako zabrinutog. Dobro smo. Sutra će kiša i spavanje u domu ne čini se kao bolja opcija. Idemo dalje. Konačno imamo otvoren pogled ispod oblaka.

Zelena dolina me vuče, hoće me usisati, ali ne dam se.

Jooj. Strmo je. Ne valja sa štapovima, jer je puno stijena, ne valja bez, jer je strmi sipar. Spremam ih. Spuštanje okomitom feratom… Ma, to je najlakši dio! Stotine klinova je postavljeno. Uz klinove u stijeni su urezane stopinke za nogu – stvarno pažljivo, ali nema sajle za osiguranje.

Noć. Ništa novo. Navikli smo hodati s lampama, no treba mi reflektor, a ne ova mala lampica na glavi. Koliko još pragova s klinovima ima? Gubim živce. Psovka sama krene. Penjemo se? Ma daj!!! Prerano sam se ovime počela baviti, to je za stare kad ih više nije šteta… Sipar… Još sipara…

Žubor rijeke je dobar znak… Forsiranje Triglavske Bistrice i konačno na ugodnoj stazi. Sad trčim, nema više briga! Na sigurnoj stazi smo! Uf, kakav dan! Uspon 6h45min, silazak 7h15min – zbog mene, bila sam spora. 14 sati Julijskih alpa! 10 sati feratanja i stjenarenja!

Moj prvi uspon na Triglav bio je najlakšom stazom i nije mi bilo jasno zašto bi itko želio ići težom. Sad malo mijenjam stav. Vrh nije cilj sam po sebi – cilj je put.

Sretna sam jer sam se usudila, zahvalna jer sam uspjela.