Kokrška Kočna (2520 m) i Jezerska Kočna (2540 m) Češka koča (1543 m)

3/7 – 4/7/ 2021.

Kočna – znači gornji polukružni, zaključni dio ledenjačke doline sa strmim stijenama.

Prilazimo joj sa zapada. Ugodna je. Svježa. Blago se penjemo. Maleni smo u njenoj hladovini. Sigurni na njenim mekim stazama. Bezbrižna sam u svom neznanju. Zadovoljna bojom svog outfita. O, jesu li to prve ljestve i sajlica?! Vadim mobitel za atraktivnu fotku. Kasnije iz istih razloga ne vadim mobitel nipošto.

S našim vodičem Dubravkom Šalatom obišla sam Krofičku, Ojstricu preko Konja, Mrzlu goru i Branu u Kamniško Savinjskim Alpama. Sve su iznad 2000m i na najavu izleta Kočna i Grintovec nisam ni okom trepnula. “Iz Suhadolnika preko Grdog grebena idemo do bivka na Kočni, penjemo se na vrh Kočne i preko Grintovca lakšom stazom vraćamo  kružno do auta.” – objašnjava mi – “Odlično, veselim se! Vodiš nas opet u neki dom na ručak?” – pitam – “Možda na večeru ispod Grintovca, ako bude vremena.”

Grdi greben je travnat, zelen, s pogledom na šume i dolinu rijeke Kokre. Na stazi izviruje sve više kamenja, jako je nakošen i dok se kroz rijetke krošnje smreka sve  jasnije vide sive litice stijena, već hodamo po snijegu. Sretni. Divokoza na vidiku. Utihnuli smo. Motrimo tu elegantnu i nedostižno spretnu kraljicu stijena. Posljednji koraci po travi danas dovode nas do bivka na Kočni. Bivak na malenom proplanku nudi vidike na sve strane i mogućnost spavanja do 8 osoba.

13:30 Iako je ovdje zelo lepo, a nadalje pot zelo zahtevna – idemo dalje. Prvi veći izazov je strmi uspon po siparu. Nezavidna je situacija kad se debeli sloj šljunka kotrlja pod nogama, a čvršćeg uporišta nema i neće to biti jedini takav danas. Stijene. Svako hvatište za ruku ili nogu treba prodrmati jer ponekad oprimak samo ostane u ruci. Tri sigurne točke moraju se uvijek poštivati. Dijelovi osigurani sajlom i klinovima su nam najdraži makar išli vertikalno gore ili uz rub stijene da jedva stopalo stane. Danas moram vjerovati svojim rukama.

Snijeg. Da samo pričekamo da se otopi?! Konačno je uže iz ruksaka vodiča dobilo svrhu. Dubravko bira sigurno sidrište, koje nadalje kontrolira Jurica i učvršćuje uže s obje strane da bi mi mogli prijeći na drugu stranu s derezama na nogama držeći se za uže. S druge strane odmah se hvatamo sajle. Puno vremena nam je ovdje otišlo.

16:30 Konačno smo dosegli prvi vrh danas. Tako je to. Kad smo u dolini gledamo čeznutljivo zasniježene alpske vrhove, a s vrha pitome riječne doline i rasute kućice. Kokrška Kočna (2520m) je u oblaku i mi skupa s njom. Nastavljamo grebenom prema Jezerskoj Kočni. Stalno se penjemo i spuštamo. Držimo se rukama za kamen, klin ili sajlu, jedino Alex ima svoj pokretni gelender zvan Enver. Kažiprstom više ne mogu otključati mobitel – izlizale mi se papilarne linije na stijeni. 🙂 Puno je ovdje čelika, a često se pitamo zašto ga nema još više. Ima više metara sajle nego što Slovenija ima kilometara cesta. Valjamo fore, koje na papiru ne valjaju ništa, ali na terenu su zakon i valjamo se tako od smijeha i mi. Zajedno. Zajedno pobjeđujemo brige i strahove, a bilo ih je, da.

Stojimo na Jezerskoj Kočni (2540m) na minimalističkom vrhu crvenkaste stijene, oči u oči s Grintovcem i gruntaju naši vodiči – “Previše je snijega na Grintovcu, moglo bi biti problema. Spustit ćemo se na suprotnu stranu preko Dolške škrbine na Češku koču i tu prespavati.” – odlučili su. Vjerujem im.

Ubrzo nam opet snijeg ometa kretanje, ovaj put prema dolje. Misli li se zadržati dok novi ne padne? Dečki opet vade uže. Stavljamo dereze. Snježna dionica je dosta strma, no uže je dovoljno dugo. Spuštamo se jedan po jedan. Dugo to traje. Vrijeme curi. Hoće li tog neugodnog snježnog zla biti još? – Bilo je, ali s blažim nagibom. Vidimo okomito dolje Češku koču. Nikako doći do nje.

Kakav je to spust bio! Sve unazad – kao premotavanje filma. Okomite sajle – unatraške, otpenjavanje po stijenama – unatraške, absajlanje preko snježišta – unatraške. Mislila sam da ću i u taj dom, ako jednom do njega dođem, ući puzeći – unatraške. 3 sata i 30 min. – Kremžarjeva pot – kad put ima ime znači da je poseban – posebno težak.

22:30 Hvala Bogu, sišli smo! Češka koča je sva drvena, rustikalna, bezvremenska, osim novog sanitarnog čvora u podrumu. Ljubazna gospa rekla je da ima mjesta samo za petero jer su popunjeni, donijela čaj od mente za sve i rekla da će smisliti nešto. Dok se miris čaja i jote širio terasom i grijao naše želučiće naj gazdarica je složila ležajeve u zimskoj sobi i u potkrovlju. Noćenje je 12€, jota 5€. Zahvalni.

U uskom drvenom potkrovlju bez prozora, bez struje 8 madraca jedan do drugoga, čisti jastuci i prastare deke. Atmosfera urnebesna, no moramo se umiriti, drugi planinari spavaju. Bilo je to moje prvo prečenje Alpa, 7 sati feratanja. Razmišljam kako bih drugu subotu stvarno trebala oprati prozore… 😉

Ustajanje u 05:00. Silazim na terasu gdje smo sinoć sjedili, a sve što oči vide su okomite sive litice. “Grintovec i Jezerska Kočna” – kaže Dubravko – “Zar smo ovuda jučer sišli?” – “Da, da.” – “Nemoguće! Izgleda kao da je samo za alpiniste!”

Jutarnja šetnja šumskom stazom do mjesta Zgornje Jezersko bila je ugodnih 1h30min, a kava u lokalnom kafiću najbolja. Za to vrijeme vozače je ljubazni mještanin prebacio do auta i tako je ovo službeno prvi izlet gdje su se Sokoli vratili doma za dana.

“Izlet koji je sam sebe iznenadio.” – najbolje ga je opisao Jurica.