Kanjonima Krupe i Krnjeze

22/05/2021

6:00 Polazak, a svi znamo poslovicu : Tko rano rani…

Udobnost autobusa napuštali smo dva puta zbog preoštrih zavoja prije nego smo ga napustili konačno kod manastira Krupa blizu Obrovca. Krećemo uzbrdo. Sunce nas lagano grije, a grije i krško bilje koje ispušta  opojne mirise. Zapravo i na nas sunce  jednako djeluje 🙂 ! Klaudija me upoznaje s majčinom dušicom, kaduljom, divljom mentom i vriskom. Već sam sretna! Za berbu sam danas odabrala vrisak jer me oduševio svojim snažnim mirisom. Prema kanjonu Krnjeze spuštamo se po groznom slobodnom kamenju, ali vrijedilo je. Ta nas je zelena oaza usred sivog krša dočekala s kišom. Čista romantika. Otvorila sam kišobran, inače bi ispalo da sam ga bez veze nosila.

Kanjonom rječice hodamo pored rodnih stabala smokava. Da mi je sad ubrati nekoliko  zrelih, slatkih! Daleko je kolovoz. Jedan kilometar je do pećine koja oduzima dah, zove u dubinu na kupanje, na istraživanje, a i štiti od kiše.

Vraćamo se istim putem i nastavljamo prema ušću Krnjeze u Krupu gdje  naša draga rječica ima za nas još jedno iznenađenje. To je prijelaz preko kamenja koje se davno obrušilo u rijeku uz pridržavanje za nježne vrbine grane. Mokro bi to iskustvo bilo da nam nije nekoliko čvrstih muških ruku.

Uspinjemo se. Staza je kamena, znoj slan, oko nas je sve u cvatu, a pogled unazad otkriva plavu vijugavu Krupu u zelenoj oazi dobro zaštićenoj 300 m visokim stijenama. Već se dugo divim fotografijama Krupe i drago mi je da sad to vidim uživo.

Spuštamo se. Krupa nas čeka. Bistra. Nemirna. Čeka da ju ugrijemo svojim toplim nogama. Evo nas! Gojzerice oko vrata, hlače podignute što više, štapovi u rukama. Bojim se da  temperaturu Krupe ne podižemo, ali zato  svoju spuštamo do bola.

Hodamo kamenjarom desne obale. Do nas dopire šum slapa. Približavamo se Kudinom  mostu. Dug je 109 m. 13 lukova od tesane sedre tehnikom suhozida Kude je sagradio iz ljubavnih razloga krajem 18.st. Nadam se da je imao dug i sretan brak. Danas je to zaštićeni spomenik kulture. Prelazak preko mosta za nas je bio poseban i prekrasan, no za most  to nije isto veselje. Posebno ga ugrožavaju trkači kad ga u danu pretrčava tisuću nogu u kružnim utrkama. Vibracije mu prijete urušavanjem.

Ta slatka mala stvar. Ferata. Koliko god kratka bila uvijek podigne adrenalin i ništa nije kao prije!    Treba biti oprezan, ne paradirati za bolji dojam pred publikom i za atraktivniju fotku, paziti na razmak, tri sigurne točke i sve dobro prođe.

Mirni ujezereni tok rijeke pratimo za kraj dana. Umirili smo se i mi. Hodam spokojno cvjetnim livadama, jedna žuta, druga ljubičasta, jedna ljepša od druge, misli mi ne vrludaju, znam da sam dobro iskoristila dan. Krupa teče dalje, a nas kod divnog i najstarijeg manastira u Hrvatskoj čeka autobus. Smračilo se. Vješti vozač vozi nas serpentinama.  Ovaj put nismo trebali izaći, samo su neki pokrili oči rukama. Vozi nas Tomo cestom prema Gračacu nezadovoljan što je noć i mi ne možemo “uživati u pogledu” – kaže, nego se samo bezbrižno vozimo prema Zagrebu.

00:30 Povratak, a poslovica glasi: Tko rano rani spava u busu!