Grobničke alpe

05/04/2021

Uskrsni ponedjeljak je rijetka prilika za izlet ponedjeljkom, a i sadržaj ruksaka je poseban, Uskrsni. Tko zna kakve se sve delicije tu kriju!

Od sela Podkilavac krećemo prema Ćuninoj glavi (1158 m) kroz strmu šumu. Djelomično zemljanu stazu pobjeđuje kamen. Tu su velikodušno postavljene sajle kao rukohvat. Izlazimo na travnatu strminu Kolci. E, sad ćemo se malo oznojiti do zasluženog pogleda i jednako zasluženog odmora. Dok sjedimo gledaju nas Suhi vrh, Fratar i Dnić. Njih smo posjetili prošle godine, danas ih samo pogledom pozdravljamo.

Hahlići (lokvice) su zapravo 3 lokve na travnatom području od kojih je jedna izvor vode. Prije 3 st. pastiri su sagradili 3 bunara jedan iznad drugog da se voda mogla prelijevati i pojiti stoku.

Dalje idemo po hrptu do Ćunine glave (1157 m), gdje je mala pauza. Grebenom do Obruča (1376 m), najvišeg vrha Grobničkih Alpi, zabavljamo se kamenim labirintima. Oblaci su se navukli i solidno puše jugo, temperatura oko 3°C. Uživam u skakutanju s kamena na kamen.

Na vrhu sam odabrala zavjetrinu i udobno smještena gledam Krčki most. Nedavno je nekolicina nas prošla cijeli otok – Krčki camino, a sad nam je kao na dlanu. Baš mi je lijepo tu, još da mi netko donese kolač, pomislim, kad evo Alex s njenim uskrsnim slasticama. Savršeno! Desno, daleko desno, jasno se vidi slovenski Snežnik. Jako je daleko zbog zatvorenih granica. Inače bismo i pješke mogli do njega, samo da smijemo. Koliko bi nam trebalo? – Ne znamo, ali rado bismo otkrili. Iza leđa naš Snježnik i Risnjak još se bijele.

Obilazimo Pakleno, sjeverni vrh, te srednji kroz šumu. Ovuda već dugo nije nitko prošao, staza je zarasla, a oznake jedva vidljive. Nama to nije problem jer Dubravko ima sve staze ucrtane u glavi, a tamo ne blijede.

Planinarski dom Hahlići nudi nam sunce, vjetar i predivan pogled, sve ostalo je pod ključem. Pa dobro – uzet ćemo ono što nudi! Uz Andreine muffine imamo i sve što nam treba!

Ne volim riječ povratak, znači, nastavljamo kružno prema istočnom grebenu Mudne doli. Dubravko i Jurica su stali i razmišljaju na glas da li da idemo kroz Mudnu dol. Prošla sam ju prema gore i apsolutno je predivna. To su dva sata adrenalinskog parka, dok istočnim grebenom još nisam hodala. Idemo svi grebenom, odlučuje šef. Odlično, ne moram birati!

Zlate se travnati brežuljci prekriveni debelim, mekim slojem suhe trave. Djeluju egzotično. Poput pješčanih dina su. Blago se spuštamo. Volim biti zadnja pri silasku. Ostati što dulje.

Kad sam prvi put bila u ovom području obišla sam Obruč i dom i mislila sam da sad sve znam. Danas, treći put, uočavam gdje sam, mogu se pomalo orijentirati, razmišljam kakve su još mogućnosti i vidim da su to, zapravo, igre bez granica.

Zadnjom točkom ove avanture smatram svoju prvu fritaju od šparoga ujutro, doma. Da, da, pred kraj silaska na najstrmijem kamenom području prema početku Mudne doli, Branka, iskusna beračica, uočila ju je. Uzbuđeno sam ugledala svoju prvu i tako šparoga za šparogom. Neodoljivo! Oko mi se izoštrilo, fokus je samo na kukicu, trnje mi para kožu, krv curi, nema veze, imam ju. Nadljudskom snagom volje oduprle smo se daljnjoj berbi i požurile za odmaklom grupom. Nakon 28 km, 1600 m visinske razlike ovo mi je ipak bilo najteže danas!