Mrzla gora (2203 m), Slovenija

27/06/2020

Plan je da grupa A ide na Mrzlu goru (2203 m), a grupa B na Ledinski vrh (2108 m). Ja sam bila neopredijeljena. Ponijela sam set za osiguranje da se mogu odlučiti na Mrzlom dolu, na raskrižju.

Autima smo stigli u Logarsku dolinu, gdje započinje naša planinarska avantura. Logarska dolina je, kažu, najljepših 7 km Slovenije. Šetnja zelenom dolinom uokvirenom zasniježenim vrhovima Kamniško – Savinjskih Alpi je veličanstvena. Tu su Krofička, Ojstrica, Brana, Planjava…

Nikad još nisam bila grupa B, a Mrzle gore se bojim. Kondicijski nikad nisam bila spremnija, a tehnički kažu da sam “temeljita”. Pored slapa Rinka uspinjemo se do izvora Savinje. Dan je topao da topliji ne može biti. Cijedimo se. Osvježavamo se ledenom vodom s izvora. Staza je lijepo markirana i uređena, gotovo turistička. Na Zgornjem Okrešlju smo se izvalili na palete s pogledom na Alpske vrhove, sad su nam još bliže. Rekla bih da nema potrebe ići dalje koliko je ovdje lijepo, ali idem. Svi idemo, 11:30 je.

Teško je hodati uzbrdo po ovoj vrućini. Povremeno smo u sparnoj šumi, a onda izlazimo na sunce. Sljedeća pauza je na stijenama okruženim snijegom. Trljam si ruke i vrat snijegom da se rashladim, malo hrane, malo vode i idemo dalje. Odmorila se nisam, ali barem se mičemo sa sunca.

Stigli smo tako na Mrzlu dol (1800 m), na točku odluke. Ništa nisam pametnija. “Zašto se ne spremaš, hajde, stavi pojas!”, govore prijatelji. Stavila sam pojas, ipsilon, kacigu i penjačke rukavice. “Fotkajte me da to mogu skinuti!”- rekla sam, ali nisam skinula. “Ajmo, tko ide na Mrzlu!”, pozvao je Dubravko. Krenulo nas je 18.

Nisam se najbolje osjećala zbog vrućine koja me iscrpljivala. Pomažem si magnezijem direct i dekstrozom u hodu. Valjda će sve biti u redu. Na Mrzloj je mrzlo, pa me barem vrućina više ne mori.

Kamenje, stijene, sipar, snježnu dionicu prečimo, malo sajli i klinova u početku, ukopčavam se kad već imam ipsilon, ali nije nužno. Nadalje mi samo smeta. Pojas imamo za slučaj nevolje da nas Dubravko može navezati i tako osigurati. Daleko ispod nas je dolina, a pogled na stijene nasuprot nas je famozan! Nikad ga neću zaboraviti. Bilo je tu puno uspona i puno spuštanja, kuloara, dimnjaka. Dimnjake obožavam jer barem na dvije strane ne mogu pasti! Savladala sam s lakoćom, usuđujem se reći, sve situacije koje mi je Mrzla gora zadala. Uglavnom sam se kretala četveronoške i svaki kamen prodrmala dvaput prije nego sam mu dala svoje povjerenje. Mladena sam zamolila da bude iza mene i zahvalna sam mu na tome. Najgore je kad se na jedan vrh popnem i vidim da se staza opet grubo i opasno spušta, a ekipa se već penje na suprotni vrh. To je baš koma, a ni taj nije zadnji. Kao pauci smo po stijenama.

Izloženost je u svakom trenutku velika. Mobitel ne bih izvadila taman da nijednu fotku nemam. Da imam strunjaču ispod, ovo penjanje po krušljivim stijenama bi bilo čista uživancija, a odabir sljedećeg koraka – igranje tetrisa, ali nije igra i nema strunjače. Svakim sam korakom, zapravo, sve dalje od cilja – sijećam se tih misli. Staza je gusto markirana i lako ju je pratiti. Gledala sam nekoliko videa od kojih mi je bilo zlo, prepoznajem te dijelove, nije tako strašno.

Vidim križ na sljedećem vrhu, a zadnji je uspon i najteži. Stigla sam! Stigla na najdalju točku od sigurne luke. Čestitamo si! Sinoć sam sanjala požar, a rijetko se sjećam sna. U autu sam guglala što to znači. Požar koji liže kuću izvana, a žrtava nema: “Bit ćete u opasnosti, ali sve će dobro proći, te slijede dani sreće.”

Pogled s Mrzle gore nešto je najljepše! Zadržavamo se pola sata, navlače se oblaci, a s njima nama zezanja. Vlažan kamen – zlo. Mogu reći da je spuštati se tim putem još teže nego se penjati jer ne vidim markaciju u trenutku kad moram odabrati put, a nema nikog ispred mene.

Okupili smo se na Mrzlom dolu. “Tomo, rakiju molim te!”, trebala sam taj gutljaj, a dobila sam i fotku. Ležimo na travi na 1800 m i zezamo se. Sad znam da sam uspjela! To je sreća. To je snaga, upornost, uspjeh. Nema veze što do auta imamo još dobra tri sata spuštanja.

Mjesec dana ranije, jedne srijede na noćnom usponu na Sljeme rekao mi je Dubravko: ” Vidjet ćeš na Mrzloj gori kakav je to tek surov ambijent, nešto posebno!” – “Rado ću pogledati vaše fotke, ali ja ti tamo ne idem!”, odgovaram. “Ma da? Zašto ne bi išla? Možeš ti to!” I bi tako!

Kao i mnogo puta najteži je onaj prvi korak, svaki drugi jednostavno se događa.