28. ožujka 2026.
Kad smo se već pozdravili sa zimom i snijegom, prešli na velebitske pašnjake i fotografije proljetnica zahvatilo je Hrvatsku nezapamćeno olujno nevrijeme i tutnjalo dva dana i dvije noći, četvrtak i petak. Odnijelo je mnogo krovova, porušilo previše stabala u gradu i okolnim gorama, a donijelo čak i do metar snijega. U Sloveniji su također pali novi snjegovi, a uz iznimno jak vjetar sada je povećana lavinska opasnost. Uglavnom, većina društava otkazala je svoje aktivnosti.
Činilo se i meni na mahove da je jedino logično ostati doma, ali u intervalima između pratila sam vremensku prognozu, kamere uživo, razgovarala s lokalnim poznavateljima odabranog područja i odlučila – neće to biti subota kad ostajemo doma!
Rano jutro, pola sedam. Napuštamo oblačnu Hrvatsku, razgovaramo u kombiju o sili koja je polomila prometne znakove i iščupala ogromna stabla te jurimo Slovenijom ususret selu na kraju ceste, selu Prtovč nakon Škofje Loke. Selo se smjestilo ispod planine Ratitovec i jasno vidimo naš današnji cilj, kao i blago zazelenjele travnate proplanke i nebo bez ijedne mrljice, a to se baš rijetko vidi.
Ulazimo u šumu, kolna staza se sužava, tu su prvi tragovi snijega, potrgane smrekove grančice kao posljedica jakog vjetra, uspon, skidanje, avantura.
Izlazimo na prijevoj Povden (Poden), raskršće putova. 1 h 10 min imamo do Krekove koče ispod najvišeg vrha Altemaver, stoji na putokazu. Staza je osunčana, a to znači da se snijeg otopio i probijaju se raskošni grmovi rozog vrijeska. Već zbog toga je vrijedilo doći!
Serpentinama se penjemo, jer je vrlo strmo, a iza svake okuke otvara se novi svijet.
Nazubljene stijene, otvoreni vidici, drvene stepenice, sajle kao podrška, ma divota! Naravno, iza svake te okuke pitam se što je sljedeće. Hoće li neki izloženi dio biti zaliven s previše snijega, hoće li se nečija gojzerica nespremna naći na skrivenoj ledenoj plohi, jesmo li jednostavno trebali ostati doma? Da, srce zadrhti svako malo. Čas od ushita, čas od brige. To je planinarenje.
Gledam stazu na mobitelu. “Evo, iza ove dionice izlazimo na zaravan.”, rado dijelim dobre informacije s ekipom. Proći ovim dijelom uz proplanak grmova vrijeska zdesna, a otvorenim pogledom slijeva bit će ljubičasta rapsodija za tjedan – dva. Danas se moram malo više potruditi za odabir najboljeg grma.
A što je to? Bljesak metala. Viseći mostić! Wow! Kakva neočekivano dobra ponuda za ljubitelje penjanja. Penjalište je sagradilo Planinarsko Društvo Železniki, a mi smo prionuli sa svih strana.
Zaobilazimo dom da nam misli o kavi i kobasicama ne kvare planove te na klupi ispred zimskog bivka (skloništa) stavljamo dereze za siguran uspon do našeg cilja najvišeg vrha Ratitovca, koji se zove Altemaver, a visok je 1678 m.
Sad je naš put jednostavan, bijeli čvrsti snijeg, uspon, grebenska staza, još jedno brdašce, otvoren pogled na sve strane, iako je ipak poželjno gledati pod noge.
Na vrhu Altemaver imamo uvid u cjelokupno okruženje – Julijske Alpe, Karavanke i Kamniško-Savinjske.
Spuštamo se u Krekovu koču na zasluženi odmor i okrjepu, a najvažnije idemo se ugrijati. Ipak je vjetrovito na otvorenom. Koča je otvorena svaki dan u ljetnom periodu, a zimi vikendom i praznicima, iako dobro je to provjeriti prije dolaska.
Planirala sam povratak sasvim drugom, sjevernom padinom, no domar mi je pomogao u izboru sigurnog i poznatog, zato se vraćamo sličnim, ipak ne istim putem. Zadovoljni. Veseli. Sretni.
ŠKOFJA LOKA
Na pola puta do Ljubljane nalazi se jedan od najstarijih i najbolje očuvanih srednjovjekovnih gradića Slovenije – Škofja Loka. Prelazimo preko Kapucinskog mosta, a on vodi do Kapucinskog samostana, gdje se u biblioteci čuva originalni primjerak najstarijeg slovenskog dramskog teksta iz 1721. godine “Škofjeloška pasionka”.
Možda nam to i ne bi bilo zanimljivo da nam planinarka koju smo sreli pri spuštanju s Ratitovca nije rekla da će se danas na gradskim ulicama uprizoriti upravo to djelo, a održava se tradicionalno svakih šest godina i govori o Kristovoj muci.
U gradu se mogu kupiti oslikani Loški medenjaci kao suvenir karakterističan za ovaj kraj, a ujedno slastica.
Impozantan dvorac koji dominira gradom pretvoren je u muzej, a mi ga koristimo za šetnju i kao vidikovac na obližnje Alpe.
Terasa dvorca na kojoj se nećemo zaustaviti, kao što nećemo niti pričekali početak znamenite predstave, jer imamo još dva sata vožnje do Zagreba, do svojih domova, a kao što volimo otići, još se više volimo vratiti. 🙂
AvanturAna 