Vilinski kukovi, Južni Velebit

21. ožujka 2026.

Vilinski ili Vilenski? – Pitanje je sad. Meni više odgovara zvati ih Vilinskim, a ne mogu utvrditi što je točnije. Ono važnije je da se nalaze na području južnog Velebita, a između Tulovih greda i Crnopca. Privlače pažnju raznolikošću reljefa, najviše svojim stjenovitim izdancima – kukovima, koji traže penjačku vještinu od posjetitelja.

Naša polazna točka je zaseok Pećica. Ostavljamo aute na šljunčanoj čistini između dva imanja, negdje iznad Obrovca. Oblaci nas pritišću sa svih strana, valjda se neće spustiti kao što su meteorolozi predvidjeli, temperatura 5 C. Dvadestpeteročlana smo ekipa, a glavnu ulogu dali smo Dragi, Goran i ja ćemo biti sporedni likovi.

Za zagrijavanje imamo dva kilometra strmog makadama, koje prekidamo razgledavanjem živopisnih kamenih kuća napuštenog sela, kakvih je mnogo u bespuću Velebita, jer u Velebitu se nekad živjelo, obrađivala su se polja i uzgajala stoka. Ispred njih na livadi i sad pasu krave, dolje iz Pećina. Da, baš prave kravice, smeđe i šarene, velikih blagih okica.

Ubrzo skrećemo na prirodnu stazu kod velikog kamena s natpisom, koji nas usmjerava prema poznatoj jami Mamet i uvodi u kameno prostranstvo Vilinskih kukova.

Preko livade Ražovac penjemo se prema stijeni imena Kuk Ražovi, sad već u kratkim rukavima, jer užarili smo se od uspona, a ne samo ugrijali. Ugrijalo se i aromatično bilje koje ponekad nehotice zgazimo. “Obožavam ovaj miris!”, govorim i gledam odakle dolazi. “To je majčina dušica.”, sigurna je Jadrana.

Sjedamo ispod kuka na prvu pauzu. “Je l’ se penjemo na kuk?”, pitaju neki. – “Samo malo.”, odgovara Drago. Aha. Neki su ispod, neki na stijeni, a svugdje je veselo. Velebit je danas posebno lijep. Žut od rascvalih grmova drijena, a ako znamo da je žuta boja simbol optimizma, sreće i vedrine, jasno je da sve ori od smijeha i neponovljivih fora, još samo da se razvedri.

MAMET JAMA

Stigli smo do jame Mamet. Duboka je dvjesto metara, a ograde nema. Moćno je ovo mjesto. Privukla je pažnju i Austrijanca Felixa Baumgarten (34), koji se kasnije proslavio skokom iz svemira te je 2004. godine sletio padobranom s ruba na dno jame. Za skok, koji je trajao deset sekundi, pripremao se punih godinu dana i uspio. Bio je to svjetski uspjeh ekstremnog sportaša, kojemu je jedan let paraglajderom u 56. godini života, na žalost, bio i posljednji.

Idemo dalje da se netko ne oklizne.

Kamena kuća podsjeća nas koliko malo je zapravo dovoljno. Na drugoj strani stoji stijena i prkosi promjenama svojom nepromjenjivošću, a zapravo je iz svakog kuta drugačija. “Odavde je nalik na dvoje ljubavnika, a s druge strane izgleda kao namrgođeni planinar s ruksakom. Vidite?”, sugerira Drago. Hm, čovjek bez mašte je čovjek bez krila, stoga dajem sve od sebe da pronađem oba motiva.

Okomita glatka stijena nosi naziv Litica, a mi smo tu samo u prolazu. Meka travnata staza. Tek tu i tamo iz suhe trave viri poneki šafran, ljubičasti ili bijeli.

VELIKA PANOGA (1064 m)

Ulazimo u šumu da osjetimo svu raznolikost Velebita prije uspona na Veliku Panogu, najvišu točku dana i zastajemo na jedinstvenom području.

Ako su ovdje nekad obitavale vile, voljela bih znati kako su koristile ovaj prostor između dvije stijene – dva kuka s velikim rupama. Jesu li uživale prolaziti kroz svaki od njih? Jesu li se penjale po stijenama ili samo prolijetale kad se i kako kojoj prohtjelo? Ako su plesale, kako kaže legenda, je li to bilo solo ili u paru? Je li bilo vilenjaka?

Uz vješto provedenu grebensku stazu kroz nepristupačno kameno carstvo velebitskih vila probijamo se prema vrhu Male Panoge, na ručak s pogledom. Nailazimo na putokaz “Ćelavac – 2 h” i pita netko je l’ idemo na Ćelavca, a naravno da ne idemo – imamo ih i ovdje. 🙂

Neki biraju zavjetrinu i pogled na ličku stranu, gdje najviše pažnje dobiva Zir, neki svu energiju usmjeravaju na oblak iznad Svetog brda, želeći da otplovi dalje i otvori jasnu sliku na pravilni stožac tog karizmatičnog vrha, a neki gledamo čeznutljivo prema moru, jer 1064 metra ispod nas je Karinski zaljev, šum valova i miris bora.

S Velike Panoge nastavljamo u istom smjeru i u istom ritmu gore – dolje, tj. prvo dolje onda gore na Malu Panogu.

Nije teško, nije preopasno, onako baš taman koliko nam treba. Na stijeni stoji natpis “Vilinska vrata” – još jedan otvor u stijeni. Našoj mašti poticaj za fotografiju i mnogo razloga za smijeh, jer nismo svi jednako spretni. 🙂

Mala Panoga je svega pet metara niža, a svi se slažemo da ima još malo bolji pogled i nekako nam više odgovara. Vrtimo se po ravnoj kamenoj terasi ushićeni i zahvalni nebu što je zadržalo kišu, dok ispod nas Zrmanja i dalje mirno teće.

Spuštamo i lagano tonemo u nježne velebitske livade. Povremeno iz suhe trave izroni neki bezimeni kukić ili velika stijena imena Katedrala.

Pod nogama ponovo škripi makadam, na malom zelenom pašnjaku još uvijek pasu kravice i evo nas kod automobila u zaseoku Pećina ispod već ocvalog stabla badema. Veseli, pomalo gladni. Možda se jedna od krava zove Cvituša, ne znam, no mi idemo u lokalni restoran koji nosi to ime.

Ako želite doživjeti Velebit u svim njegovim aspektima – šume, livade/dulibe, ponikve/dolci, stijene, kukovi i povijest življenja u malo kilometara, ovo je pravo mjesto za to. A, što se mene tiče, najviše vrijede ljudi, ugodno društvo, jednostavni razgovori, ponekad tišina, povjerenje… To nikakvi kameni kukovi ne mogu nadmašiti, pa niti Vilinski.