- veljače, 2026.
Viševnik. Uzdignut iznad borovih šuma Pokljuke vjerojatno je najposjećeniji dvotisućnjak Slovenije. Do njega vodi tehnički nezahtjevna staza duga 3,5 kilometra, na kojoj treba savladati 750 metara visinske razlike. Podsjeća na naše Sljeme – ista je visinska razlika, no savladava se u pola manje kilometara. Danas tome treba dodati debeli sloj snijega i tako dolazimo do vječnog pitanja. – Tko zna što nas čeka?!
9:30 Temperatura je – 9 C, kroz gusti oblak, koji dodiruje tlo i time postaje magla, povremeno se nešto zaplavi. Nebo.
Tročlana smo ekipa i lagano ulazimo u gotovo ravnu šumu, pored skijališta. Puno je snijega, pola metra sigurno i od četiri koraka jedan je iritantno propadanje – garantirano. Primjećujemo da skijalište ne radi pa se prebacujemo na njihovu uređenu stazu.
Nakon skijališta smo na širokoj strmoj stazi kroz šumu. Podsjeća na uspon po centralnoj grapi na Begunjščicu. Nemamo razloga žuriti, pa nema niti prolijevanja znoja, ali ugrijali se jesmo i skidamo već drugi sloj odjeće. U susret nam dolazi slovenski par i koristim priliku pitati ih jesu li bili na vrhu, je li moguće doći do vrha. “Ma da, nema problema. Snijeg je dobar, taman.”, odgovaraju i djeluju zadovoljno. “Znači nije sipak i ne prijeti lavina?” – “Ne, ne, bez brige!” S tom informacijom noge idu puno lakše.
Smjerokaz pokazuje da do vrha imamo još najmanje sat vremena, a tu je i mjerač dubine snijega – 80 centimetara pokazuje. Moj prvi zimski uspon, ako ne računam Oštrc na Samoborskom gorju, bio je ovom stazom tako da znam kakav je, ali znam i da sve zapravo ovisi o trenutnim vremenskih uvjetima – o vrsti i dubini snijega. Tad ga je bilo svega dvadesetak centimetara.
Nadamo se i suncu. Neke prognoze kažu iza 14 h, a neke iznad 1800 mnv. Lijepo je i ovako. Monokromatsko. Bijelo. Čisto. Ništa ne prekida spoj neba i zemlje. Nebo i zemlja su jedno. Jednostavna ljepota bez granica.
Na cca 1800 mnv izlazimo iz šume, a to je uvijek wow trenutak. Vidici se šire, otvara se još maglenih prostranstava, koja puno toga skrivaju. Ujedno se staza mijenja, puno je tragova turno skijaša i teško je reći kad smo na stazi, a kad tek negdje. Sigurno je da svi s vremena na vrijeme propadnemo do bokova, neovisno o visini i težini.
Približavamo se grebenu i strmije je, no snijeg je pouzdan, staza ishodana. Ubrzo se sve mijenja, oblaci se razmiču i sad imamo to famozno nebesko plavetnilo. Još malo i kavica!
Prilika je za par fotografija u boji.
12:30 Vrtimo se veselo po uskom snijegom izravnatom platou – na vrhu smo! Povremeno ugledamo Mali Draški vrh i stjenovit greben zatrpan snijegom koji do njega vodi, a onda opet sve nestane. Inače se odavde lijepo vidi Triglav. Upravo vrh napuštaju dva planinara pa koristimo priliku i molimo ih da nas fotkaju.
Sjedamo u zavjetrinu, da Dražen može instalirati plinsko kuhalo za kavu meni, a Alex i on će juhicu danas. “Čitala sam da neki na vrhu peku palačinke i da je to isto fora! Samo kažem…”
Dok uživamo Alex nam pušta jednu odabranu od Bajage i taj zvuk u ovoj tišini je savršen. Otkad tebe volim privukla je jednog vrapca, a par kavki se smjestio na snježni vrh par metara od nas, dodiruju se kljunovima i kao da si šapuću nešto na uho. Baš romantično.
13:30 Nećemo više čekati eventualno razvedravanje, jer mogli bismo to čekati danima. Krećemo natrag istim putem i jedva ga pratimo koliko je slaba vidljivost.
Dok tako oprezno biramo što sigurniji korak, uočavamo skupinu skijaša koji se spremaju spustiti niz suprotnu, gotovo okomitu snježnu padinu i nisu prvi danas, jer su vidljivi tragovi. “Neki baš žive na rubu. To je jako opasno!”, – “Neki naši doma misle to isto za nas i sad gledaju tv program s trosjeda!”, komentiram. To me podsjetilo na jednom davno pročitan odgovor na često pitanje: “Tko je, zapravo, star čovjek?” – “Star je onaj koji je deset godina stariji od tebe.”, glasio je odgovor.
I tako stari su uvijek neki drugi, ludi su uvijek neki drugi, a mi nastavljamo kroz gustu maglu do dionice gdje opet posrćemo i propadamo do struka, izvlačimo se uz smijeh i poneku psovku pitajući se gdje je nestala ona utabana staza.
“Ajmo ovdje sjesti!”, predlažem prije ulaska u šumu. Onako bez pravog razloga, samo zato što je lijepo i da dulje traje. Nisam razočarana što dan nije sunčaniji. Ova bjelina je možda i više od plavog neba. Tajanstvena, umirujuća, nepredvidiva. Nije uvijek važno vidjeti ono što je u daljini, možda je važnije ono što nam je blizu, a magla nam na to ukazuje. Savršena krošnja smreke na primjer, a trebam i popiti čaj. Premalo pijem. Izvrstan je. Voćnog okusa, s limunom i medom od kestena, taman topao, ne više vruć.
AvanturAna 