24. siječnja, 2026.
Trakošćan je naš najljepši, stoga i najposjećeniji dvorac, a za samo sat vremena autom od Zagreba izlazimo na zaleđeno parkiralište i oprezno klizimo prema istoimenom hotelu na kavu što ubuduće moram izbjegavati. Naime, ukusno dizajniran salon sa staklenom stijenom, mekoća fotelja, toplina i ugoda cjelokupnog ambijenta čini da zaboravljamo da smo došli zbog planinarenja. “Finska ili turska?”, spontano kreće razgovor.
Ipak navlačimo mini dereze i krećemo pored dvorca prema jezeru.
Dvorac Trakošćan podignut je u 13. stoljeću kao manja utvrda. Nakon puno promjena današnje dimenzije poprima u vlasništvu grofova Drašković, koji njime upravljaju od 1568. godine, a obnavljaju ga 1592. Tada rade i romantično umjetno jezero, koje je danas glavna atrakcija posjetiteljima. Nadam se da je bila i žiteljima dvora u ona davna vremena kad se ovdje živjelo, a to je bilo do 1945. godine.
Trakošćansko jezero je očišćeno od mulja, a u ožujku 2025. godine vraćene su autohtone ribe. “Ulovi – pusti!”, piše na tabli uz jezero, a odnosi se na ribolov. Nadam se da je ribama dobro ispod debelog sloja leda, koji prekriva jezero duboko 2.5 metra već danima.
Led preko jezera je zaista čvrst i dovoljno debeo, ne pitajte me kako znam. 🙂
Zaleđeno jezero je sasvim bijelo i bez odraza. Kao da staneš pred ogledalo, a tebe nema.
Radi očuvanja okoliša ne koriste se kemikalije te je poučna staza oko jezera “Put vila” prekrivena debelim slojem leda i bez dereza ne bismo mogli uživati u njenih šest kilometara.
Poseban je ovaj bijeli doživljaj Trakošćanskog jezera. Moramo doći u jedan jesenji dan, možda se nakon neizostavnog kruga oko jezera popeti na suprotnu stranu. Ima tu još mogućnosti.
RAVNA GORA, FILIĆEV DOM
Vratili smo se do dvorca i sad u velikom luku izbjegavajući hotel zapoćinjemo uspon na Ravnu goru, a ona je sve samo ne ravna.
Vrlo brzo postaje jasno da nam glavni cilj nije sam vrh, a nije niti put o čemu mudro zbore veliki planinari, već ručak. Da, ručak u Filićevom domu. Domar Srećko nam je u telefonskom razgovoru obećao pohane bukovače, zagorsku juhu, domaće krvavice, kiselo zelje, restani krumpir, štrudle i što sve ne!
Prolazimo kroz selo Meljan. Što smo više, više je starih drvenih kuća. Šarmantne i tužne kriju jedan drugačiji život – siromašniji materijalnim, bogatiji društvenim životom.
Planinarska kuća Pusti duh na 672 mnv zimi nije otvorena, ali nudi klupe za predah i neograničen pogled preko Strahinjščice na Sloveniju.
Malo dalje nalazi se kapela sv. Tri Kralja, gdje se tri puta u godini održava sveta misa.
Slijedi sam vrh Ravne gore, stijena u šumi bez vidika s izgrađenom piramidom. Ne penjemo se okomicom od jedanaest metara, već se zadovoljavamo pogledom u podnožju, a Sandra nam skreće pažnju na fotogeničnu foto točku između dviju stijena.
Točno nam je dva sata trebalo da sjednemo za stol prostranog doma i još desetak minuta da stavimo osmijeh na lice. Hrana je ispunila sva naša očekivanja, a i želuce, stoga sad još možemo ići samo nizbrdo.
Spuštamo se drugom strmom kamenom stazom. Sklisko je malo zbog snijega, malo zbog blata. Tu se može skrenuti lijevo i dodatno zabaviti sajlama i klinovima, ali nama je dovoljno sklisko/uzbudljivo ovako. Nadalje smo na asfaltiranoj cesti i nisam baš ponosna na taj izbor, ali zahvaljujući tome dolazimo do auta s tek prvim kapima kiše. Da, počinje kišiti, baš kako je prognoza predvidjela.
KLANJEC I POHOD NA CESARGRAD
Slažemo se da nećemo zabadati nos u živote nekadašnjih plemića Draškovića, to jest ne idemo u razgled dvorca Trakošćan, već krećemo ranije prema Klanjcu na četvrti Pohod na Cesargrad.
Hrabar je ovaj naš izbor ili bi se to moglo i drugačije reći, jer kiša pljušti i brisaći jedva omogućuju Sandri pregled nad cestom, ali jedna je dama danas ishodala 17 km Ravne gore samo da bi vidjela vitezove Zlatnog kaleža, stoga nema odustajanja. 🙂
U Klanjcu su piće po želji u gostionici na toplom i tople domaće fritule obrisale sav umor u nogama i sad možemo dalje. Večer svakako nije hladna. Kišica još lagano rominja, a vjerujemo da će uskoro stati. Na Trgu Antuna Augustinčića okupilo se mnoštvo u kišnim kabanicama i pratimo prigodni program – vitezove i kmetove iz 1573. godine – puntanje kmetova, jer napadom kmetova na Cesargrad u noći s 27. na 28. siječnja, 1573. godine započela je Velika seljačka buna – pobuna kmetova protiv okrutnih feudalaca, prvenstveno protiv Franje Tahija.
Ne mogu ne primijetiti da su stilski puno zanimljivije odjeveni od bilo koga od nas.
Palimo baklje i lagano formiramo kolonu u smjeru Cesargrada, koji se nalazi na obližnjoj Cesargradskoj gori (508 m). Puno je obitelji s malom djecom. Lijepo ih je vidjeti. Za njih je organizator pripremio kraće baklje. Asfaltiranu cestu smjenjuje makadam iznad vinograda. Ulazimo u šumu. S vremena na vrijeme zaori se: “Buna!”, a mi kmeti odgovaramo: “Traje!” i za sat vremena smo na platou ispred planinarske kuće Cesargrad. Puno je vatre ovdje. Neka je za rasvjetu, neka za grijanje, a tu su i vatrene plesačice – dvije mlade dame koje izvode ples s vatrom uz prigodnu glazbu. Izvrsne su!
A sad vitezovi! Odnosno uprizorenje sukoba kmetova i Cesargradske straže – mladići s mačevima, zvuk metala i stihovi na kajkavštini za cjelovit doživljaj.
Idemo prema Cesargradu, koji gori u plamenu. Svjetlosna instalacija, koja obasjava ruševine dvorca i predstavlja kraj napada na utvrdu, koja je tog dana spaljena i opljačkana, pun je pogodak.
Spuštamo se s dvora prema planinarskom domu, sad već u ritmu glazbe koju bira DJ. … Ma daj obuci levisice i stare bijele tenisice, plesat ćemo sve do zore, dok nas noge ne zabole… I sad tancamo v blatu do kolen, to jest plešemo kao da nas nitko ne gleda i pjevamo kao da nas nitko ne čuje…
AvanturAna 