11. siječnja, 2026.
Najavljeno vrijeme “djelomično sunčano” nekima od nas je znak da krenu, dok je to drugima jednako jasan znak da ostanu doma. Ja sam, naravno, u prvoj skupini. Parkiramo se ispred doma na Platku i u samo tri koraka od auta do ulaza jasno je kakav nas dan očekuje – leden. Stigli su prijatelji iz Rijeke, Aleksandra i Ljubo, i veselo čavrljamo s ispruženim rukama iznad peći na drva koja daje sve od sebe. Puni smo ludih planova za godinu koja je tek počela.
Oblačimo na sebe sve što smo ponijeli i krećemo u snježnu pustolovinu. Znam da ćemo se brzo ugrijati.
Priroda je čarobna.
Svaka grančica velikih stabala bukve ogrnuta je snijegom, tlo prekriveno debelim slojem, čak je i nebo iste boje. A tek tišina? Nema poznatog šuštanja lišća, ne krckaju suhe grančice negdje malo dalje, niti ijedna ptičica pjeva. Nema, za sad, čak niti tragova medvjeđih šapa, koje gotovo nikad ne izostanu.
Markacije su slabo vidljive, no ne brinem se, jer Aleksandra i Ljubo su često ovdje “To je nama kao vama Sljeme!”, govori Aleksandra, koja je i jučer bila ovdje.
Danas prvi put sa sobom nosim Pfeffer sprej (suzavac). Dobila sam ga na poklon za Božić. Puno puta mi je srce gotovo stalo kad bi neki seoski pas zarežao i pokazao mi sve zube. Ljutilo me što se nisam potrudila nabaviti tu malu bočicu suzavca. Ne znači da bih ga upotrijebila, ali imala bih tu mogućnost obrane. Domet mu je tek tri metra, neugodan je i može dodatno razjariti napadača. Možda bi više naškodio meni, tko zna, no imamo li bolje rješenje? “Ako ti medo dođe na tri metra, možeš mu samo reći dobar tek!”, sigurna je prijateljica.
Kad bismo danas ugledali jednog od 900 medvjeda koliko ih obitava na području Hrvatske vjerujem da bih postupila isto kao i u ljeto 2024. na Premužićevoj stazi. Najprije bih smirila disanje, lagano nastavila kretanje, minimalnim pokretima ne ispuštajući ga iz vida izvadila mobitel i okinula dvije – tri. 🙂 A onda bismo vidjeli kako i što dalje!
Dolazimo na uvijek lijepo raskršće putova kod Rimskih vrata. Nije li lijepo imati mogućnost izbora? Nemamo li uvijek mogućnost izbora? Imamo, da. Baš svaki dan kad ustanemo možemo izabrati kojim ćemo putem krenuti. Mi, eto biramo put Snježnika. Još 25 minuta, kaže putokaz.
Šuma je još bjelija, a vjetar malo jači… Sad bih rado imala rukavice s grijačima na baterije, kakve sam prvi put vidjela kod prijateljice na prošlom izletu na Monte Forno. Znate za to?
Izlazimo na otvoreno. Otvara se pogled na more i na sam vrh, a najljepša je dijagonala koja to dvoje spaja – strma livada ispod kamenog grebena. Prije četiri godine okrenuli smo se na ovom mjestu, jer nam je snijeg bio do struka, a od čestica koji su nam šibale u lice doslovno nismo mogli gledati. Tako da ovo je odlično.
Prolaz kroz kamena vrata zatrpan je sipkim snijegom i zato je to sasvim ozbiljan zimski uspon, niti dereze nisu prava pomoć, ali jedina moguća.
Na vrhu nemilosrdna vjetrometina bez ikakve vidljivosti. Tu su još dva planinara, pa molimo jednog da nas fotka. Jedva zadržavamo zastavu da ne odleti, sunčane naočale štite nam oči, a za ovaj skroman osmijeh zubi mi trnu.
Spuštamo se do nikad zaživjele, a savršeno zamišljene planinarske kuće ispod stijene. Šesnaest metara visine savladavamo neki sanjkajući se, a neki otpenjavajući. Stisli smo se na jedinom dostupnom, a ne pogubnom dijelu objekta, jer balkon se urušava, a sobe su nedostupne, da u miru u zavjetrini popijemo još tople čajeve iz termosica i malo se ugrijemo. Da ima ikakve naznake razvedravanju, nastavili bismo grebenom prema Guslici, no ovako nema smisla – slažemo se i brže bolje napuštamo ovo mjesto da se što prije dočepamo sigurnog/ sigurnijeg šumskog ambijenta.
Idemo prema skijalištu Radaševo. Malo turističkom skijaškom stazom, gdje nam ususret stižu skijaši poćetnici, što može biti opasnije nego kad nalete oni koji znaju što rade.
Kod vućnice na vrhu je živahno, puno je djece. Svi nekud jure, a nama samo oči bježe – prema Grobničkim Alpama, prema Rabu, Cresu, a onda se zadržavaju na drvenoj kućici na proplanku. Tu se sigurno nešto nudi! “Tko je za kuhano vino?”, prvi je priliku prepoznao Goran. Svi! Vrući mirišljavi napitak popila sam u ležaljci s pogledom na Jadran. Sad više nema zime. I da mi je sad vidjeti tog medvjeda koji će doći bliže!
Nije bilo djelomićno sunčano, no bio je to jedan uzbudljiv dan u zaleđu Rijeke, na sjeverozapadu Gorskog kotara u dobrom društvu i bez ijednog traga medvjeđih šapa. Pametni su, spavaju! Idemo i mi natrag u svoje brloge…
AvanturAna 