4. siječnja, 2026.
Tromeja/Peč za Slovence, Monte Forno za Talijane, a Austrijanci ga zovu Dreilandereck/Ofen. Prvi je to vrh Alpi Karavanki – planinskog lanca dugog 120 kilometara, koji se proteže odavde gotovo do naše Ivanščice. Za mene je ovo simboličan ulazak u novu 2026. godinu i najava novih avantura u upravo te tri države.
Dva i pol sata u toplim vozilima i suočavanje sa stvarnim svijetom u selu Rateče, malo nakon Kranjske Gore, gdje je – 6° C, a osjet, onako, baš prava hladnoća.
9:30 Delikatesni liker od pistacija zagrijao je dušu, a za zagrijavanje tijela krećemo brzim korakom, najprije kroz selo, zatim uzbrdo i nakon desetak minuta čujem vapaj: “Može pauza za skidanje?”. Yes, uspjeli smo!
Trošimo čvrste zimske gojze po grubom kamenju kolnog puta na granici s Italijom, malo se okrenemo da preko pitomog pašnjaka bacimo oko na moćne talijanske vrhove Julijskih Alpa i nastavljamo. Sada idemo serpentinastom stazom, po isprepletenom korijenju crnogorice, gdje se iza svakog zavoja otvara zadivljujuć pogled. Tu je i sunce, suhi travnati proplanak i glad. “Ajmo malo sjesti, baš je prekrasno mjesto!”, govorim i bacam ruksak. Najbolje mjesto za objed je onda kad si gladan.
11:45 Izlazimo na vrh, na tromeđu Italije, Austrije i Slovenije. Jedinstveno mjesto obilježeno s nekoliko spomenika, a na svakom natpis na sva tri jezika.
Ovo je obilježje vrha, u pozadini oblak uspješno sakriva austrijski vrh Dobratsch (2166 mnv) Ziljske Alpe – Austrija, koji smo obišli prošle zime,
a meni su najljepši prizor dva ležaja. Jednostavno zovu!
Napuštamo vrh i nastavljamo granicom Italije i Austrije do vrha Comizza ili kako ga Austrijanci zanimljivo zovu – Homitsch. Spuštamo se zapravo do njega idiličnom snježnom stazom i čudimo, jer vrh je u šumi i nema otvorenih pogleda, ali ima bubu, bubamaru.
Nastavljamo stazom kojom je prije nas samo zeko prošao, pored zaleđenog potočića,
pored panja stare smreke iz kojeg raste nova i možda će za pedesetak godina doseći velićinu prethodnice. U godini može narasti do metar. Voljela bih ovuda proći za koju godinicu…
“Ajmo raditi anđele!”, nestašna je prijateljica, a mi smo takva ekipa – sve sam anđeo do anđela!
Na Bivku bez granica kolač do kolača i raskršće putova od kojih biram uspon do vrha Monte Coppa (1496 m) – logičan izbor za nekoga tko želi vidjeti što više.
Karakterizira ga vojna građevina, koju su Talijani sagradili između dva svjetska rata. Izvrsntan je za zagrijavanje, jer savladavamo 200 m nadmorske visine dosta brzim tempom, jer još želimo doživjeti Belopeška jezera u zimskom ruhu, a prije mraka.
LAGHI DI FUSSINE – BELOPEŠKA JEZERA
16:00 Sunce je na zalazu, a mi žurimo u aute i za desetak minuta hodamo po zaleđenoj stazi oko Belopeških jezera podno Mangarta, kako ih zovu Slovenci ili Laghi di Fussine, kako ih zovu Talijani. Površinu jezera uglavnom prekriva led, stoga nema odraza stijena, što je glavni adut ovog, a i svakog drugog jezera. “Gdje su sad patkice?”, pitam i samo što sam to izgovorila, ulaze u vodu, baš ispred mene. Wow! Sad bih rado da sam umjesto Monte Coppe odabrala doći ranije ovdje. Ah…
S Donjeg (Superiore) jezera prelazimo na Gornje ( Inferiore), tu je vidljivo da je pao novi snijeg. Grane su otežale, sloj je na baš svakom listu, čarolija posvuda. Na jezeru je više lada, pod svjetlošću mjeseca u vodi se jasno odražavaju markantne stijene, a sve to neminovno se odražava na raspoloženje svakog od nas, ako ne prije, onda u toplom, drvenom ugostiteljskom objektu uz piće toplo, hladno, pjenušavo ili kakvo god je kome po volji.
Ne hodaj iza mene;
možda te neću voditi.
Ne hodaj ispred mene;
možda te neću slijediti.
Samo hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.
Albert Camus
AvanturAna 