Dovška Baba zapravo je jedna ljepotica napola Slovenka, napola Austrijanka, a najljepša kad je u bijelom. Kao i svi mi, najviše voli na sebe staviti nešto novo, pa je za Božić nabavila novi ogrtač.
9:00 Prije dva dana pao je novi snijeg. Ne znamo kakvi su uvjeti na stazi, ni hoće li prve stope u snijegu biti naše. Ulazimo na šumsku, blago zasniježenu stazu na kraju sela Dovje (750 mnv) iznad Mojstrane, prije Kranjske Gore.
Staza je markirana i netaknuta. Isprepliću se tek tragovi zeca i psećih šapa. Osim dereza ponijeli smo krplje – dodatke za cipele koji sprečavaju propadanje u duboki meki snijeg. Moje su jutros prvi put izašle iz stana. Za sad su samo otegotni faktor od gotovo tri kilograma, a vidjet ćemo hoće li biti olakotni.
Uspon je strm. Čez starko se zove. Gotovo svi alpski usponi su strmi. Trebam sinonim da ne ponavljam stalno istu riječ.
Veseli nas poneki izlaz na otvoreno, na primjer ljupka kućica iz čijeg će se dimnjaka u povratku kovitlati dim,
kućica u kojoj bi netko uz toplinu kamina baš rado čekao Novu, a i
otvoreni prozor na Julijske Alpe Triglav – Luknja – Stenar
i zabavna staza ispod Bele Peči.
Probijamo se kroz dublji nanos snijega i izlazimo na otvoreni pašnjak Dovška rožca, područje kojim na prvi pogled dominira pastirska kuća, ali zapravo vlada vjetar koji mijenja sliku iz minute u minutu.
12:00 Ispred nas je Dovška Baba zaogrnuta snježnim plaštem, mjestimično je debeo i mekan, kao da je od finog umjetnog krzna, a mjestimično proziran poput zavodljivog čipkanog rublja. Prema nama se spušta biciklist. Gledam i ne vjerujem. U zadnji tren vadim mobitel da to zabilježim, jer su na snijegu ipak rijetkost. Ili kako je kolega Igor znao reći kad bismo se srijedom navečer okupili ispod Šestinskog lagvića da bi se po noći penjali do vrha Sljemena i čudili sami sebi na takvoj odluci: “Nema ti ovdje normalnih, samo nepregledanih!”.
Penjemo se otvorenim padinama, ponekad u snijegu do koljena, ponekad po tek prekrivenim busenima trave. Ponekad ispod najplavijeg svoda, a onda u oblaku u kojem se jedva vidimo.
Baš sam prošli tjedan čitala o opasnosti magle – lako je izgubiti smjer, kažu, i potpuno se dezorijentirati te krivo procijeniti nagib i dubinu. Uz psihološki pritisak moguća je panika, a zdravstveni problemi kao pothlađivanje i snježno sljepilo također. Treba imati na umu da u magli spasioci ne vide ništa bolje od nas i pronaći izgubljene jako je otežano.
Meni je taj magleni dodir uživo, kao i na fotografiji, nagrada, kao planinarenje s posebnim efektima. Tajanstven, neopipljiv i sveprisutan. Okolni vrhovi kao da se pri tome igraju nešto s nama, skrivača ili lovice, nisam sigurna. Rijetka stabla okovana su injem, najljepšim ukrasom zime. A tišina? Možeš je osjetiti, dodirnuti.
13:00 Samo što smo spustili ruksake na vrhu magle je kao čarolijom nestalo. Odjednom se nebo zaplavilo i okolne planine nam se jasno ukazale. Lijepo je postalo još ljepše, a troje zahvalnih sad su ushićeni!
Nema ljepšeg planinarenja od snježnog. Okidamo bezbroj fotografija i ne skidamo osmijeh s lica!
Pridružuje nam se na vrhu Slovenka sa psom. Zanima me je li danas i kod njih Štefanje, državni praznik. Jest državni praznik, ali oni danas slave Dan neovisnosti i jedinstva. Baš me to iznenadilo.
Ostala bih ja još ovdje, ali Dražen nudi vruću kavu na terasi Dovške Rožce, pa zapravo nemam izbora. Povratak je čista idila, nema nepoznanica, znamo da je snijeg dobar, stoga su naši koraci sigurni, a krplje će danas ostati samo teret od tri kile. Možda neki drugi put!
Dovška Rožca je pastirska koliba otvorenog tipa smještena na istoimenom pašnjaku, a kao što je sad pašnjak posut snijegom, u svibnju je posut narcisima. Ugostiteljske ponude nema, zato Dražen ima plinsko kuhalo i vruća kava već miriši. Osjetite?
Idem do razglednog panoa i klupice sa srčekom da utvrdim koliko smo precizno uspjeli smjestiti vrhove Julijskih Alpa. Recimo da jesmo.
Biramo povratak cestom, da ne polomimo noge po skliskom, blatnjavom šumskom putu. Dovška Baba oduševila me svojom ljepotom, posjetit ću je ponovo kad odjene cvjetni plašt u svibnju da vidim jesu li narcise brojnije ovdje ili na Golici.
“Nekada se moraš udaljiti da bi živio. Od ljudi, od stvari, od događanja. Tek ćeš tada razumjeti da nisi ništa izgubio, a sve si dobio.”, Mario Žuvela
AvanturAna 