21. prosinca, 2025.
Lani nisam nijednom koristila cepin. Skupljao je prašinu na vrhu ormara. Zahrđati neće, no da se ne rasuši – brinem se. Begunjščica se čini kao razuman izbor za prvi zimski uspon u sezoni – nema novog snijega pa niti opasnosti od lavine, a prognoza je odlična. Baš nijedan razlog protiv. Okupilo nas se petero, svi imamo iskustva sa zimskim usponima, no realno nitko nije vježbao, a kamo li uvježbao zaustavljanje cepinom u slućaju poskliznuća. Ja sam se jednom pokušala zaustaviti, ali ne radi vježbe nego neophodnosti i nisam se proslavila. Po tom pitanju čisti smo teoretičari.
Polazimo na planinarsku turu iz mjesta Podljubelj blizu austrijske granice. Ruksaci su teški zbog zimske opreme, a očekivano gusta magla odvaja nas i čuva. Penjemo se. Zavjesa oblaka se lagano povlaći, otkriva uspavanu stijenu i pokazuje da još negdje sunca ima.
Iako smo izašli iz oblaka, sve što vidimo i dalje je sama bijelina. Snijeg pod nogama i snijeg svuda oko nas. Tek ponekad zastanemo, podignemo pogled i ostanemo bez daha od ljepote i različitosti. Do vrha ima svega četiri kilometra, ali i jedan kilometar visinske razlike što je kao da se penjemo na tristoti kat zgrade. Takav je i osjećaj. Snježnim stepenicama, pomalo, bez žurbe dok nas peku mišići listova marljivo napredujemo. Dereze su na nogama da nam se ne skliže, kaciga glavu čuva, a cepin u ruci – ne znam, nadam se da ga nitko danas neće koristiti za zaustavljanje, nego samo kao uporište.
Neki se već spuštaju. “Još malo pa ste na suncu.”, tješe nas. “Kakva je staza dalje?”, pitamo. “Dobra je, ništa opasno. Samo jedan skok, a onda je opet dobra.” Hm, Skok! Nitko nije siguran što to točno znači. U planinarenju ga nisam čula, tek u alpinizmu.
Dolazimo do stijene prekrivene ledom. To je valjda taj skok. Slijeva i zdesna su uzdignute stijene i najradije bih se samo vratila. Nije to više od dva problematična metra, no ta samo dva metra mogu ti omogućiti da otkližeš/odletiš tisuću metara i tko zna što još k tome.
Zamka (uže duljine 6 m) i dva karabinera moraju uvijek biti u svakom planinarskom ruksaku zbog situacije kao ova. Dražen se usidrio, dobacio uže s karabinerom, zakopčala smo ga za pojas ruksaka i tako dobila barem na osjećaju sigurnosti, te se popela ledenim dijelom u kombinaciji sa stijenom bez pravog oprimka i nastavila dalje.
“Evo Anice, sad si opet napredovala. Sljedeće možeš na Grossglockner!”, komentira Dražen. – “Haha! Javila sam se ja prije šest godina Dubravku kad je vodio ekipu – i primio me. No na prvom sastanku ipak sam iznijela svoje sumnje da možda ne bih trebala ići. Bila je tamo Lidija, njegova žena pa me pitala kakvog iskustva imam sa zimskim usponima. Nisam ni smisao pitanja najbolje razumjela, a moj odgovor – Bila sam na Oštrcu, sve nasmijao. A popela se tada u tom društvu jedna Ivona iz Graza, jednako bez iskustva kao ja. Šteta što tad nisam otišla, sad već možda znam previše da bih to htjela.
Naučili smo što je skok i sad nastavljamo kuloarom, još samo da izbacim nekako iz glave pitanje što je meni ovo trebalo, kao i želju da se riješim cepina kako više ne bih imala uvjete za ovakve avanture.
Lijevo od nas jedan solo planinar zaobilazi problematičnu dionicu preko stijena pa je sad u drugim borbama, no sve dobro završava.
Izlazak na greben je spektakl svjetlosti, rapsodija daljina, ljepota trenutka i sam vrh udaljen sto metara.
Bacamo ruksake, ne znamo što bismo prije – sjeli da odmorimo, pojeli sve što imamo, jer umiremo od gladi nakon 3 h 40 min uspona, a treba i poneku fotku napraviti. “Cure, a da ja vama prvo skuham kavu!”, rješava dilemu Dražen i vadi plinsko kuhalo.
Tu je i jedan Slovenac koji je došao preko Prevala putem koji ne traži zimsku opremu i snijeg se sasvim otopio.
Na grebenu smo Alpi Karavanki, dugačkom oko 120 km na prirodnoj granici između Austrije i Slovenije. Počinje na istoku gotovo od naše Ivanščice, završava s Pecom (Kordeževa glava) Peca / Kordeževa glava (2125 m), Karavanke, Slovenija, a Stol / Hochstuhl (2236 m)- najviši vrh Karavanki je odmah tu pokraj nas.
Puno je crnih kavki oko nas. “Dođi da ih hranimo!”, zove me Lili i predlaže da stavi kruh na moju kacigu. Dražen je kavu skuhao, pa se sad može baviti slikama.
Gotovo sat vremena čilamo na prekrasnom vrhu Begunjščice daleko iznad maglene svakodnevice, visoko iznad trivijalnih briga modernog doba, na snijegu, na suncu, onako jednostavno. A onda je netko rekao: “Moramo krenuti. Za sat i pol će biti noč.”
Opet uprti teški ruksak, navuci rukavice, cepin u ruke i put pod noge do mjesta gdje oblak dodiruje zemlju. Besprijekornim grebenom vrlo kratko, a onda strmo, strmije i beskrajno dugo stazom koja se zove Šentanski plaz.
Pored nas oštre stijene, pod nogama čvrsti snijeg i koncentracija. Ne smije se ovdje pogriješiti, poskliznuti, popiknuti, zapeti derezom, niti išta drugo, ali se smije stati, čak sjesti, zaustaviti zvuk škripe snijega pod metalnim klinovima, osjetiti blizinu neba ljubičastog od sunca na zalazu, zagledati se duboko u tišinu, u sebe i samo biti – biti sretan.
SRETAN BOŽIĆ SVIMA!
AvanturAna 