Jedno je birati staze na interaktivnoj karti mobitela doma u fotelji, a nešto sasvim drugo izaći iz auta ili kao danas iz kombija i povesti ekipu u nepoznato. Znam da snijega ima iznad 1400 metara, no kakav je? Dubok? Zaleđen? Je li netko prošao i ostavio trag ili će biti posebno uzbudljivo danas?
Goran zauzima posljednje mjesto na parkiralištu ispod hotela Sofija, gdje noćenje s doručkom stoji kao dobar godišnji odmor. Naselje se zove Srednji Vrh, a dolazi nakon Gozd Matuljka, koji se nalazi između Jesenica i Kranjske Gore. Mogla bih i o svakom članu društva nešto reći, jer sve ih dovoljno znam, no za sad to ne radim. 🙂 Samo ću ih predstaviti:
9:00 Krećemo. Dobro je što hodamo sigurnom asfaltiranom cestom, jer sva naša pažnja ide u visine, na zasniježene vrhove velikana Julijskih Alpa: Špik, Prisojnik, Jalovec, a i Triglav proviruje iz daljine. Iz nizine se povlači posljednji trag magle i otkriva tanak sloj snijega koji nježno prekriva livade. Nebo je bez oblačka, a temperatura malo iznad nule, što je bolje od prognoze.
Strpljivo gazimo dosta strmom šumskom stazom, savladavamo cca 800 metara uspona da bismo izašli na otvoreni pašnjak – Planinu Vošcu. Krivudava staza okružena je netaknutom bjelinom. Zadivljeno vadimo mobitele sa željom da to zauvijek zabilježimo, no vjerujte mi – nemoguće je. Ne hvata kamera tu širinu, oštrinu alpskih vrhova, toplinu sunčevih zraka kao što ne hvata ni radost koju osjećamo okruženi ovim beskrajem, tišinom i istomišljenicima.
11:45 Ispod vrha su ostaci zgrade Vojne granice, a nama dobro mjesto za sjesti, nešto pojesti i uživati u vrhunskom pogledu i toplini sunca. Malo iznad sa samog vrha otvara se pogled na Austriju.
12:20 Idemo dalje prema Blekovoj planini i glavnom vrhu Trupejevo poldne. Želja mi je stati kraj zanimljivog križa na vrhu, a nikad ne biram jednostavniji put, nego zanimljiviji. Neobično ime vrha lako je objašnjivo: Na austrijskoj strani ispod vrha nalazi se farma Trupej i gledajući od nje točno u podne sunce se nalazi upravo na vrhu Trupejevo poldne / Techantiner Mittagskogel.
Staza, koju svi opisuju kao grebensku, vrlo brzo se strmo spušta, kroz dubok snijeg – bob stilom bi bilo valjda najlakše. Dalje se naravno penjemo, borimo s porušenim stablima preko staze, uživamo u pogledima kroz razmaknute grane vazdazelenih krošanja smreka i izlazimo na još jednu bijelu livadu – Blekovu planinu.
13:30 Jedan se par Slovenaca zavalio na klupu ispred Blekove kolibe. Naslonjeni na toplo drvo tradicionalne kuće izvadili su špek, kruh i kobasice i baš ih briga, a ja gledam na sat. “Trupejevo poldne 1h30min”, piše na stablu, a potrošili smo više od predviđenog vremena do sad. Noć pada rano, već u četiri, a snijeg nas usporava. Markacije nema niti jedne. Samo granični stupići vire iz snijega, dijele Sloveniju i Austriju. To je onaj dio koji iz fotelje nije problem. Brinem se. “Ako idemo do vrha nećemo se spustiti prije mraka.”, govorim da čujem mišljenja onih koji imaju što reći, a bolje mi sjedaju oni koji kažu: “Nekad smo zalazak sunca gledali s vrha pa se satima po mraku spuštali!” nego “Snijeg nas usporava, trebat će nam barem dva sata do vrha, a treba se i spustiti.” – “Da, najmanje dva sata spuštanja imamo.”, potvrđujem.
“Ajmo još samo malo da vidimo kakva je staza!”, komentar je koji opravdava nastavak ture i podsjeća me na knjigu Zvonimira Majdaka Pazi, tako da ostanem nevina. Samo malo…
Vidjeli smo kakva je staza dalje. Penjali se i spuštali – više penjali, verali po zasniježenim skliskim stijenama, hodali po rubu grebena, pratili na aplikaciji koliko još ima, a bilo je još malo. Samo još malo i niti je ona ostala nevina, niti smo mi odustali. Ne ide to tako.
I evo ga, famozni križ na vrhu Trupejevo poldne nakon sat i pol ipak se pojavio.
Dok vadimo hranu iz ruksaka, divimo se vidicima, utvrđujemo gdje je Kepa, koju stavljam u plan za drugu godinu, stiže slovenski par koji je guštao na suncu uz špek i kobasice na Blekovoj planini. Zato sad imamo kompletnu fotografiju.
“Bila je dobra odluka da idemo do kraja!”, govori Dijana oduševljena vidicima. – “Vrh mi je apsolutno prekrasan i sretna sam da smo tu, a je l’ odluka bila dobra to ćemo još vidjeti.”, odgovaram i idem pozvoniti na zvono želja sa samo jednom mišlju – da se svi sretno spustimo.
Spust je u početku strm. Snijeg se počinje stezati. Dereze nisu za nositi ih u ruksaku nego na nogama. Ako je s njima i malo sigurnije, onda je to puno bolje, a ako se nekome ne da stavljati ih, evo ja ću!
Nadalje bezbrižno lepršamo mekom snježnom stazom, stazom čistog zadovoljstva. Stavljamo naglavne lampe i nema problema. Pokraj nas žubori potok Jerman, a u nama žubori veselje. Sad je jasno da sam dobro odlučila da idemo cijeli krug po planu, a sutra ću opet sjesti u fotelju i planirati nešto uzbudljivo po snijegu, nešto gdje još nisam bila. Dovšku Babu za Štefanje na primjer! 😉
AvanturAna 