25. listopada 2025.
Ove smo godine okusili jesen u maglovitoj Austriji – imala je okus borovnica, u sunčanom Gorskom kotaru nakon Bijelih stijena svoj pečat je dala prva sarma, sa Sljemena smo se vratili s kestenjem i vrganjima u ruksaku, a sad želimo samo fotografije zlatnih ariša iz srca Julijskih Alpa.
9:00 Izlazimo iz automobila na parkiralištu nakon Ruske kapelice širom otvorenih usta. Ne možeš se ne začuditi ogromnom močnom Prisojniku ili šiljatom visokom Razoru kad su tako blizu, a istovremeno, hvala Bogu, i tako daleko!
Ulazimo u šumu. Dok mi idemo prema gore, voda se slijeva bezimenim potočićima dolje u Suhu Pišnicu, a šuštanje lišća smjenjuje škripa prvog snijega pod nogama. Izlazeći iz šume kod Erjavčevog doma ušli smo u zimu.
10:00 Iza doma uz malo truda možemo vidjeti Ajdovsku deklicu. Meni divno lice, koje prati neobična legenda. Povremeno se naš pogled probija kroz Prisojnikovo okno, otvor kroz koji je moguće proći osiguranim Kopiščarjevim putom.
11:00 Nakon sat vremena uspona na prijelazu Vratca stavljamo dereze, da nam korak bude siguran. U ruksaku baš ničemu ne služe. Nadalje je staza polegnuta, čak se lagano spušta, a okruženje kakvo jedan ljubitelj prirode samo poželjeti može. Alpski vrhovi prekriveni snijegom, a nježni zlatni ariši u najčarobnijem izdanju.
Ariš – crnogorično stablo, a ujedno listopadno. Rijedak slučaj u crnogoričnom svijetu, no čest u Alpama, dok u Hrvatskoj ne raste uopće. Iglice raspoređene u čuperke će uskoro otpasti i u proljeće niknuti nove. Drvo se koristi u građevini, naročito je dobro za gradnju brodova, a ima i ljekovita svojstva – mladi izdanci koriste se protiv kašlja i za inhalaciju između ostalog.
A na putu prema Slemenovoj špici je kao na Špici u centru grada. Na uskoj stazi, koja se lagano spušta, propuštaju nas deseci mladih Slovenaca u niskim tenisicama, zatim se mi u zimskim gojzericama i derezama sklanjamo u stranu da propustimo sljedeću skupinu i tako naizmjenično. Dugo nisam bila na ovako posjećenom mjestu.
Vodi nas staza i preko stijena, ništa opasno, tek toliko da nije monotono, a onda se izlaskom na proplanak pojavio kralj slovenskih gora – Jalovec. Stoji kao vladar na najvišem postolju, visok, markantan, nedodirljiv. Sam. Nitko se danas ne pridržava za njegove stijene, premalo je snijega i nije još stabilan. Tek se najvještiji planinari usude u idealnim zimskim uvjetima krenuti prema vrhu.
Bila bih zadovoljna s jednostavnim jesenjim danom, a dobili smo snijeg, sunce i zlatne ariše. Baš nam se posrećilo.
Prije samog vrha vrtimo se oduševljeno na području jezera. Ona su prekrivena ledom, ali sve naokolo je otvoreno. Osim impresivnih alpskih vrhova okružuje nas najplavije moguće nebo i jednako intenzivan vjetar. Idemo ipak prema vrhu. Iz snijega vire drvene stepenice kao da se penjemo na Gornji grad. Vidici su još jasniji, a pobjeda pripada vjetru. Otpuhao je neke naše članove prema zavjetrini te smo za brojniju fotografiju ugrabili neustrašivog vođu Zmajeva da nam se pridruži.
Središnji vrh je Ciprnik. Obišli smo ga po lanjskom snijegu i to moramo ponoviti, prvo zbog vidika i jednostavne staze, a drugo zbog doma na iznimnom mjestu.
Ciprnik (1745 mnv), Julijske Alpe, Slovenija – zimski uspon na blogu
Ispod dijamantnog profila Jalovca jasno se vidi Kotovo sedlo, najslikovitiji prijevoj na kojem sam bila i doći ću opet, ali ne preko Jalovca. “Pametnom je jednom dosta.”, reći ću kad me netko pozove.
Kralj slovenskih gora – Jalovec (2645 mnv) – uspon na blogu
12:30 Imamo piknik ispod vrha, jer od ljepote se ipak ne živi. Vadim palačinke s čokoladom. Pola jedne mi je odnio vjetar, a tu uskače crna kavka. Barem joj se zubi neće pokvariti od čokolade.
Vraćamo se tek malo izmijenjenim putem, preko prijevoja Vršić. Snijeg se brzo topi i prijevoj do kojeg vodi 26 serpentina iz Kranjske gore i jednako tako iz grada Bovec, nije više prekriven bijelim ogrtačem, nego je onakav kakav zapravo je.
14:30 Od Poštarskog doma Ajdovska deklica se najbolje vidi, ali vidim da se ekipi ne hoda, da su teme jota, kobasice i kuhano vino, pa idemo direktno u toplinu Erjavčevog doma.
17:00 Obilazimo Rusku kapelicu uz cestu. Sagradili su je ruski zarobljenici 1916. godine za svoje potrebe dok su gradili ovu cestu, koja vodi iz Kranjske gore preko Vršiča do Bovca. Kasnije je proglašena spomenikom žrtvama lavine, jer je lavina odnijela velik broj zarobljenika.
Snijeg odjene stabla i stijene u posebno ruho, kao mi za poseban događaj: puder, šminka, frizerska čudesa, a o odjeći da ne govorim. Maskiramo se u neke druge ljude, tako se i priroda preruši da nas zavede, da nam skrene pažnju na sebe. I uspijeva svaki put ponovo. U proljeće prodornim zelenilom i medvjeđim lukom, u ljeto raskošnim cvijećem i šumskim voćem, u jesen paletom toplih boja i gljivama, a zimi bijelim prekrivačem.
Ostaje samo vječno pitanje: Koji format fotografije odabrati?
ili
AvanturAna 